Novogradiški ratni spomenar

2175 0

Veljaču, 1992. godine karakteriziraju brojni pregovori između naše i neprijateljske strane. Pregovaraju zapovjedništva zaraćenih strana o održavanju primirja, a pregovaraju i civilne vlasti o razmjeni zatočenika i poginulih vojnika

 

Na novogradiškom području sve su prisutniji predstavnici međunarodnih snaga, a europski promatrači svakodnevno na bojištu i sudjeluju u pregovorima. U očekivanju dolaska zaštitnih snaga UN, Sektor zapad, u Okučanima je sve više nervoze. Očekuje se odlazak jugoarmije pase stvaraju oružane snage koje će preuzeti njenu ulogu. Na području Okučana je nekoliko neprijateljskih postrojba kojima zapovjedništvo jugovojske nije u stanju zapovijedati.

 

Bojište stoga neće mirovati. Pucnjave iz pješačkog oružja bit će u većoj ili manjoj mjeri smo noću, kada se ponovo oglašava i srpsko topništvo. Takvo stanje na bojištu održavat će se sve do posljednjeg dana u mjesecu kada će agresor žestoko i otvoreno napasti položaje naših postrojba.

 

Iako su cijevi dalekometnog srpskog topništva i dalje uperene na grad i prigradska naselja, život u Novoj Gradiški se normalizira, a u grad se vraća sve više pučanstva. Vraćaju se Hrvati, ali u sve većem broju i Srbi. O povratnicima je bilo riječi i na sjednici općinskog kriznog Štaba. Sve osobe koje su „nestale“ iz grada morat će, kako je zaključeno, mjerodavnim organima vlasti dokumentirano dokazati gdje su bili proteklih mjeseci. Civilne i vojne vlasti u Novoj Gradiški već duže vrijeme vode mukotrpne pregovore o zamjeni zatočenika s predstavnicima Banjalučkog korpusa. Naši pregovarači drže da rezultata ima, ali ne u onoj mjeri koliko bi se moglo objektivno učiniti. Najviše vremena izgubi se na utvrđivanje lista traženja. Srpska strana osim što ima praksu da uhiti civile, najčešće stare i nemoćne Hrvate, i za njih u zamjenu traži zatočene četnike i pripadnike svojih drugih postrojba, na listu traženja stavlja i novogradiške Srbe koji žive i rade u Novoj Gradiški. Nastaju tada problemi kako za naše pregovarače, tako i za Srbe koji neće iz Nove Gradiške u Okučane. Srpski pregovarači ne vjeruju da ima takvih Srba, pa dolazi do mučnih scena jer naša strana na zamjenu mora voditi i one koji ne žele biti zamijenjeni. Prigodom zamjene u Pakracu 14 civila srpske narodnosti iz Nove Gradiške, Golobrdca, Sinlija i Mašičke Šagvine pred predstavnicima Među narodnog Crvenog križa potvrdili su da neće u Okučane pa su vraćeni u Novu Gradišku.

 

Dosta problema srpski pregovarači stvaraju i službi traženja pri Općinskoj organizaciji Crvenog križa. Služba ima pune ruke posla, što potvrđuje i evidencija od više tisuća traženih osoba.Mora se, međutim, baviti i traženjima onih Novogradiških Srba od koji se iz Okučana traži da napuste Novu Gradišku i presele u Okučane.

 

Početkom rata iz Okučana su u Novu Gradišku stizale prijeteće poruke u stilu – sravnit ćemo Novu Gradišku sa zemljom, a potom i one „pobjedničke“ osvojit ćemo Novu Gradišku, u nedjelju ćemo ručat u gradskoj kavani i slično.

 

Hrvatski branitelji nisu dopustili da Nova Gradiška bude „oslobođena“, a ni da četnici, tzv. teritorijalci i druge oružane formacije pod komandom jugoslavenske armije, ručaju u gradskoj kavani. Nije Nova Gradiška ni sravnjena sa zemljom, iako će trebati dosta vremena da se zaliječe sve ratne rane koje joj je zadalo srpsko dalekometno topništvo u nakani da razori što više dobara, ubije i osakati što više civila, a ostale da, po iskušanom receptu okupiranih hrvatskih gradova, potjera iz svojih domova.

 

U Novoj Gradiški se postupno normalizira život. Nova Gradiška se održala kao grad zahvaljujući, prije svega, hrabrim hrvatskim borcima koji su je branili i brojnim pozadinskim herojima. Upravo zahvaljujući njima, život se dosta brzo vraća na novogradiške ulice, u domove i poduzeća iako je jasno da će trebati dosta vremena kako bi se sanirale posljedice rata. Koliko su bili uspješni pozadinski heroji, tek sada je postalo uočljivo. Za vrijeme rata radnici Komunalnog poduzeća „Centar“ odvozili su kućno smeće. Mirovine i pošta redovito su stizali Novogradiščanima, zahvaljujući hrabrim poštarima. Pekari su svakodnevno pekli kruh, a prodavaonice mješovitom robom bile su otvorene. Između dva topnička napada na grad, na kioscima su se mogle kupiti dnevne novine. Rema istočnom dijelu općine vozili su vlakovi i autobusi.

 

Među pozadinskim herojima su i radnici „Elektre“. Zahvaljujući njima, pojedini dijelovi grada nisu dugo ostajali bez struje, a kad su dopuštale vremenske prilike i raspoloživi građevinski materijal, u popravljanju oštećenih stambenih i poslovnih objekata sudjelovali su radnici GRO „Strmac“.

 

Pet mjeseci sirene su svakog dana, ponekad i do sedam puta, upozoravale na opću i zračnu opasnost. Da su Novogradiščani bili u neposrednoj opasnosti, najbolje svjedoči to sirene u tijeku rata nisu oglasile prestanak opasnosti. Valja istaknuti da na većinu radnih obveza nitko nije prisiljavao radnike. Svi su oni radili uz velik rizik za osobnu sigurnost nastojeći da se život u gradu ne ugasi pred srpskom agresijom.

 

Da ni rat ne može zaustaviti svakodnevni život, potvrđuje izvješće iz novogradiške bolnice. Pod paljbom dalekometnog srpskog topništva, tijekom rata u porodiljskom odjelu rođeno je 111 beba. Iako uz detonacije dalekometnih projektila, mali ratni Novogradiščani, imali su sreću život započeti u neovisnoj domovini. Svi osim jednog. Njemu srbijanski agresor nije dopustio da se rodi. Nesretna majka, u sedmom mjesecu trudnoće, teško je ranjena u jednom od topničkih napada. Njoj je život spašen, ali ne i njezinom djetetu koje također treba pribrojati novogradiškim žrtvama rata.

Related Post

SJEDNICA GRADSKOG VIJEĆA

Autor - 28/09/2012 0
Neujedinjena oporba dala je priliku gradonačelniku, ne samo opravda svoje postupke, već i da žestoko uzvrati na optužbe NOVA GRADIŠKA,…