Dok sam se vraćala iz šetnje prema svojoj zgradi, prolazim pokraj kontejnera za smeće, a odmah nakon toga je parkiralište. Primijetim automobil s otvorenim vratima, a na vozačevom mjestu sjedi dječak — očito Rom (u nastavku koristim naziv “Cigo” u kontekstu ovog događaja, bez namjere da ikoga podcjenjujem; uostalom, budimo iskreni — mnogi prvo pomisle na “Cigo”prije nego “Rom”). Isprva sam se uplašila, pomislivši da je auto upaljen!
Kada me ugledao, počeo je trubiti i glasno pozdravljati: “Tetaaa, tetaaa,bok!” Što ću, dijete je, pa mu i ja pozdravim natrag. On zatim izlazi iz auta i pita: “Zar se mene ne sjećaš?” Odgovorim: “Ne, ne mogu te se sjetiti…” Na to će on: “Pa ja sam dolazio kod tebe u ured kad sam bio mali (misleći na ured koji je nekoć bio u mojoj zgradi), a uvijek si mi dala 5 kuna!”
“A ti si taj!”, odgovorim uz osmijeh i odlučim popričati s njim. “Ne bih te prepoznala, narastao si”, rekoh mu, prisjećajući se kako je bio sitne građe, često prljav i bos, dolazeći u blizini kontejnera… Pitam ga koliko sada ima godina, a on veselo odgovori: “Sad imam 12 godina!” I dalje je nižeg rasta, a primijetim da mu iz jednog dlana teče krv.
Pitam ga: “Što tije s rukom? To ti nije dobro. On odgovara: “Ma, u kontejneru sam naišao na staklo, ali ne brini, to će biti sve dobro.” Pitam ga ide li u školu, a on potvrdi: “Da, sedmi sam razred. Ne ide mi baš hrvatski, ali matematiku obožavam.” Sve to on meni objašnjava s osmijehom od uha do uha, iskreno irazdragano. “Hoćeš li ići u srednju školu?”, pitam, na što on odgovori: “Hoću, bit ću automehaničar.” Pohvalim ga za odabir i kažem neka nastavi tako.
Kad me iznenada pita: “Jel’ ovo tvoj BMW?” Kad sam potvrdno odgovorila, počeo je ispitivati o godini i motoru auta. Najednom reče:”Znaš što kažu za nas Cigane?” A ja mu kao iz topa odgovorim:”Da volite BMW!” Obostrani smijeh ispuni trenutak, a zatim smo zajedno dodali: “Zato što su ljubomorni!”
Oduševljen, rekao mi je: “Joj teto, kako ti sve znaš!” U tom trenutku nailazi i njegova majka, noseći hrpu stvari, i pita me sjećam li se nje. Pozdravljam je, prisjećajući se, dok u autu primjećujem još jednog manjeg dječaka. Kao tradicija, pružim nešto eura dječaku koji mi uz osmijeh kaže: “Vidimo seopet!” Na licu mu ostaje osmijeh, prljav, krvav i urezan u srce. Cigo je,ali Cigo sa dušom.
I kakve to veze ima s poslom koji radim i ovim blogom?
Susret s djetetom koje, unatoč teškim uvjetima, pokazuje toliku životnu radosti srdačnost, podsjeća me na suštinsku vrijednost empatije i razumijevanja uradu s klijentima i ljudima općenito. Naše životne interakcije i poslovne odluke imaju pravu vrijednost tek kad ostavljaju pozitivan trag na druge, jačajući odnose kroz podršku i poštovanje. I u poslu i u životu, susreti poputovoga pokazuju da se pravi uspjeh mjeri u odnosima i duši, a ne u samom statusu ili materijalnim postignućima.
I dalje kako bi olakšali svoje poslovanje, informirajte se o aplikaciji WorkTime Control na stranicama www.kontoar.hr ili na www.busyeasyit.hr.
Danas objavljujem svoj 400. blog na ProknjižiMe. Nije to uspjeh preko noći, to jerdosljedan, predan i discipliniran rad na onome što volim – dijeliti svoja znanja. Isto je i s Work Time Control. Najbolje tek dolazi, a ti zgrabi svoju priliku i priušti si rješenje s kojim puno više dobivaš, no što plaćaš.
Sve upite i narudžbe možete napraviti preko e maila: info@konotar.hr
Mirela
