S DOMOVINOM U SRCU OSTVARIO MLADENAČKE SNOVE
U hrvatsku zajednicu Toronta uključio sam se odmah nakon dolaska u Kanadu. Bio sam predsjednik Društva
hrvatskih privrednika i intelektualaca, Nogometnog kluba Croatia i Zaklade za hrvatski studij u Kanadi –
Razgovarao: Franjo Samardžić
– Ove je godine sudionik Susreta pjesnika iz dijaspore koji se već 11 godina zaredom organizira u Rešetarima pokraj Nove Gradiške bio i kanadski Hrvat Antun Kikaš, svima poznat kao domoljub kojega je 1991. u zagrebačkoj zračnoj luci uhitila tzv. JNA, oduzela zrakoplov pun oružja za obranu Domovine, a njega odvela u zatvor u Batajnicu. Kikaš je rodom iz bosanskog gradića Kaknja, a uspješnu poslovnu karijeru ostvario je u Mississaugi, gradu nadomak Torontu. Rado je pristao odgovarati na pitanja i predstaviti se čitateljima Matice.
Otkuda Vi u Rešetarima?
— Dobio sam poziv i rado se odazvao, iako nisam točno znao što me ovdje očekuje. Ovdje sam prvi put. Oduševljen sam što sam sudionik ovoga hvalevrijednog pothvata koji organizira jedna mala zajednica kao što su Rešetari, očito plemenite duše, koja godinama okuplja hrvatske pjesnike iz iseljeništva.
Kada ste došli u Kanadu i zašto?
— Nakon završetka Geodetskog fakulteta u Zagrebu prije 40 godina, u želji da nađem slobodu rada i govora koju nisam imao u bivšoj Jugoslaviji, krenuo sam u svijet. Hvala Kanadi koja mi je pružila ruku i omogućila da ostvarim svoje snove. Prije 35 godina osnovao sam svoj projektni biro. Bavim se urbanizmom, građevinom i geodezijom.
Kada ste se uključili u aktivnosti hrvatske zajednice u Kanadi?
— U hrvatsku sam se zajednicu uključio odmah nakon dolaska u Kanadu. Osamdesetih godina prošloga stoljeća bio sam predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca te predsjednik Nogometnog kluba Croatia. Dvadeset godina predsjednik sam Zaklade za hrvatski studij u Kanadi. Prije 19 godina na sveučilištu smo osnovali Katedru hrvatskog jezika. Bio sam taj koji je prikupio milijun dolara, jer je Sveučilište kao polog tražilo upravo taj iznos za osnivanje Katedre. Organizirao sam dva banketa i prikupio novac. U to vrijeme bila je to prava senzacija.
Kako ste dočekali vijesti da je domovina Hrvatska napadnuta?
— Kada je u Hrvatskoj počeo rat, osjetio sam da je došao trenutak da se upitam što mogu učiniti za svoj narod koji se našao napadnut od stranog agresora, u situaciji u kojoj nije imao ništa čime bi se mogao braniti. Zapitao sam se što mogu učiniti ja i hrvatska zajednica u Torontu, koju sam predstavljao. Odlučili smo da umjesto novca, koje smo davali, damo ono što je najviše trebalo našim braniteljima. Odlučili smo pokloniti oružje. Meni je pripala zadaća da obavim tu misiju. Dobio sam zadatak da ga dopremim u Hrvatsku. Završio sam u Južnoj Africi, a potom sam avionom ugandske kompanije punim oružja, umjesto u Ljubljanu, sletio u Zagreb, gdje je JNA zarobila i avion i mene. Tu su me istukli do iznemoglosti. Isti dan su me prebacili helikopterom do Bihaća, gdje je bio vojni aerodrom, a onda u Batajnicu. U vojnom zatvoru u Beogradu bio sam tri mjeseca. Tri mjeseca poslije, 13. rujna, Hrvati su imali sreću da uhvate generala JNA Aksentijevića. Sreću sam imao i ja pa sam na dan Svete Katarine 25. studenoga razmijenjen u Zagrebu i ponovno
