| Hrvat u dijaspori |
| ||
Fotozapis šetnje Zürichom s pjesnikom Petrom Franom Bašićem, Sredinom rujna Diana Mašala Perković, pravna savjetnica Hrvatske matice iseljenika u Zagrebu i predstavnica HMI na „Rešetaračkom susretu pjesnika“ u Rešetarima kraj Nove Gradiške, najavila mi je prvo telefonom, a zatim potvrdila i mailom, dolazak u Zürich pjesnika Petra Frane Bašića, istaknutog Hrvata iz Južnoafričke Republike, koji se sa svojom suprugom Marijom zaputio u Hrvatsku na „Rešetarački susret pjesnika“ i, leteći iz Johannesburga preko Züricha za Zagreb, u Zürichu će između dva leta imati desetak sati čekanja, koje vrijeme bi rado iskoristio za pogledati Zürich, u kojem do tada još nije bio. Upitala je mogu li organizirati da ih netko dočeka u zračnoj luci i pokaže im Zürich. Ukazala mi je na članak o Petru Frani Bašiću u Matici broj 4 od travnja 2009., časopisu HMI, koji sam s interesom pročitao: ***** Matica broj 4 od travnja 2009.: Razgovor s Petrom Franom Bašićem, lnženjer, pjesnik i stručnjak za ljudska srca Supruga i ja odlučili smo se nakon 50 godina vratiti u Hrvatsku i na miru provesti posljednje dane
Razgovarao i snimio: Franjo Samardžić
– Petar Frano Bašić iz Južnoafričke Republike sudjelovao je na nedavno održanim Susretima hrvatskih pjesnika iz dijaspore koje se tradicionalno održavaju u Rešetarima pokraj Nove Gradiške. Boravak iznimno zanimljivog sugovornika iskoristili smo za kraći razgovor.
Kada ste i zašto napustili Hrvatsku? – Istrgnut sam iz hrvatske sredine 1959. godine. Bilo mi je tada14 godina. Otišao sam u Južnoafričku Republiku gdje je bio moj otac koji je pobjegao iz komunističke Jugoslavije. Pet godina je tražio od vlasti u Beogradu da mu puste obitelj. Da nije bilo francuskog, engleskog i američkog veleposlanika, koji su radili na tome da izađemo iz Jugoslavije, moja majka nikada ne bi više vidjela svoga muža, a mi djeca svoga oca.
U Južnoafričkoj Republici ste se školovali, stekli zvanje strojarskog inženjera i afirmirali se kao suradnik glasovitog kirurga dr. Crisa Bernarda. – Strojarstvo sam diplomirao na Witwatersrand sveučilištu u Johannesburgu 1969. godine. Magistrirao sam na Sveučilištu u Cape Townu. Radio sam na projektu pokojnog profesora dr. Crisa Bernarda, koji je poznat po tome što je prvi presadio ljudsko srce. Radio sam na 17 projekata koje je dr. Bernard otpočeo na ublažavanju otpora tijela prema nekome stranom tijelu i izumu srčanoga pomoćnog stroja koji se i danas koristi diljem SAD-a. Poslije toga uspješnog rada dobio sam titulu magistra inženjerstva. Član sam Hrvatskoga svjetskog kongresa, a za vrijeme gradnje prve nuklearke u Južnoafričkoj Republici obavljao sam dužnost inženjerskog upravitelja.
Kako živi hrvatska zajednica u Južnoafričkoj Republici? -To je mala zajednica. U jednome njemačkom gradu naći ćete više Hrvata nego u cijeloj Južnoafričkoj Republici. Ima nas oko 3.500 od kojih 90 posto živi u gradu Voisburgu, gdje su rudnici zlata. Išli su za zlatom i zato je tamo većina. Ostali su u Cape Townu koji je najstariji i glavni grad. Tu živim s obitelji. U 82 obitelji ima nas oko 200 duša.U toj maloj sredini osnovao sam svoj dom. Imam tri sina i svi su završili sveučilišta i imaju svoj život.
Osim što pišete pjesme, zalažete se za očuvanje hrvatskog jezika u JAR-u. – Utemeljitelj sam škole hrvatskog jezikau Cape Townu. U Južnoafričkoj Republici ima 11 službenih jezika. Radimo na tome da dvanaesti postane hrvatski jezik. Do sada sam objavio tri zbirke pjesama: „Svilene siluete”, „Srebrni odbljesci” i „Prelomna moć“. Trudim se da naši ljudi ne zaborave svoj jezik. Svim budućim naraštajima Hrvata izvan domovine poručio bih da ne zaborave Hrvatsku, da ne zaborave svoju domovinu i hrvatski jezik.
Nakon 50 godina vraćate se u Hrvatsku. – Ako dragi Bog da, supruga i ja ćemo se vratiti u Hrvatsku. Kupili smo mali stančić blizu Splita, odakle sam rodom. To je naš najveći san i hvala dragom Bogu što nam ga ispunjava. Kada sam 1959. godine stigao u Johannesburg, baka mi je rekla: „Dragi sinko, nemoj ići na večer na ulicu, satrt će te slonovi.“ U međuvremenu se mnogo toga promijenilo. Život u Južnoafričkoj Republici je bio ugodan do 1994. godine, kada je država postala demokratska i kada su održani demokratski izbori. Na žalost, nestala je tada osobna sigurnost. Ako idete ulicom, imate sat na ruci, nosite torbu ili nešto drugo, postoji mogućnost da će vas ubiti. Život je tamo postao nesiguran. Zato smo supruga i ja odlučili vratiti se u Hrvatsku i u miru provesti svoje posljednje dane. *****
Šetnja Zürichom s Petrom Franom Bašićem i njegovom suprugom
– S interesom sam pročitao taj članak i, naravno, odlučio osobno dočekati gospodina Bašića i suprugu mu te „oboružan“ osnovnim podacima o gospodinu Bašiću u ponedjeljak, 21. rujna 2009., na minutu točno u predhodno e-mailom dogovoreno vrijeme (nek’ se zna da je došao u zemlju točnih satova i da su i švicarski Hrvati naučili biti točni!), u pola osam ujutro na züriškom aerodromu Kloten sreo se s njim i njegovom suprugom Marijom. Od desetak sati, koliko vremena su u Zürichu imali na raspolaganju, zajedno smo proveli nešto više od šest sati, a onda sam ih zbog svojih drugih obaveza morao odvesti natrag na aerodrom, otkuda su par sati kasnije odletjeli za Zagreb, iz Zagreba produžili u Rešetare na XII. Rešetarački susret pjesnika, a poslije toga, kako su mi rekli, na mjesec dana na otok Čiovo, gdje po definitivnom povratku u Hrvatsku imaju namjeru u nedavno kupljenom stanu, kako kažu; „u miru provesti svoje posljednje dane“.
– S aerodroma smo se odvezli prvo do züriškog Glavnog kolodvora, gdje smo sreli i prvog poznanika, Marijana Ivačića, koji je, znajući za moje tadašnje životne navike, skoro „puknuo“ od smijeha videći me u „tako rane jutarnje sate“ u Zürichu. Marijan je pratio svoju gošću iz Hrvatske, ja svoje goste iz Južnoafričke Republike, svi smo se upoznali i nakon kratkog razgovora nastavili svako svojim putem. Zemaljski muzej (Landesmuseum), interesantnu zgradu sa svojim tornjićima smo pogledali samo izvana, za posjetu muzeju nije bilo vremena, a i svrha je bila pogledati Zürich, a ne razgledati muzejske eksponate. Osim vrlo interesantnog kolodvora sa svojom ogromnom halom i bogatom infrastrukturom, interes gospodina Bašića i supruge pobudio je i S-Bahn, vlak „na kat“, kakvih do tada još nisu vidjeli.
– Krenuli smo dalje i bez problema našli mjesto na parkiralištu u Uraniastrasse, pokraj centralne policijske postaje, nedaleko zvjezdarnice Urania i otud iz Uraniastrasse i Bahnhofquaia preko mosta prešli rijeku Limmat i razgledajući srednjevjekovne cehovske kuće (Zunfthäuser) na Limmatquai-u, svratili i u Gradsku vijećnicu (Rathaus), u kojoj doduše nije dozvoljeno fotografiranje, ali s obzirom na goste iz dalekog JAR-a, ipak su nam dozvolili snimiti par fotografija za uspomenu.
– Fraumünster na lijevoj obali rijeke Limmat, koja ističe iz Züriškog jezera, samo smo iz daleka snimili, a prošetali smo starim dijelom grada (Altstadt) na desnoj obali Limmata, posjetili crkvu Grossmünster i u kripti Grossmünstera snimili skulpturu Karla Velikog iz 15. stoljeća, a zatim malim uličicama starog grada, preko Niederdorfa i Centrala vratili se na Limmatquai.
– Koliko je gostima iz JAR-a bio interesantan grad sa svojim srednjevjekovnim zgradama, toliko im je bilo interesantno vidjeti ljude koji se bez ikakvog straha kreću gradom i flaniraju širokim ulicama i uskim uličicama , što se u Cape Townu i Johannesburgu teško može vidjeti.
– Poslije razgledanja starog grada, birajući između posjeta Bahnhofstrasse i Züriškog jezera, odlučili smo se za jezero. Upitan za vrijeme vožnje ima li u Zürichu kakav hrvatski klub, koji bi se moglo posjetiti, a znajući da jedini meni poznati, dom NK Croatie u Oerlikonu, ponedjeljkom ujutro nije otvoren, vozeći pokraj Generalnog konzulata RH u Bellerivestrasse 5 predložio sam posjet konzulatu, što je s oduševljenjem prihvaćeno.
– U Generalnom konzulatu nas je vrlo ljubazno primila gospođa Sanja Javor, konzul gerant – konzul savjetnik, voditeljica Konzularnog odjela Generalnog konzulata i u srdačnom razgovoru s gostima iz Južne Afrike ispostavilo se da imaju niz zajedničkih poznanika, jer je i gospodin Bašić nakon uspostavljanja samostalne Republike Hrvatske trebao ući u diplomatsku službu, no to zbog njihovo troje djece nije učinio, ne želeći reskirati da zbog eventualnog premještaja u neku drugu zemlju, djeca moraju prekidati školovanje u Južnoj Africi. Nakon vrlo srdačnog razgovora, u kojem je gospodin Bašić upravo briljirao nepresušnim temama, napustili smo Generalni konzulat i uputili se na Züriško jezero.
– Züriško jezero ponedjeljkom nije isto što i Züriško jezero subotom ili nedjeljom. Subotom i nedjeljom od silnih šetača jedva se može proći obalnom promenadom, a toga ponedjeljka skoro da smo tamo bili sami. Ipak je gospodinu Bašiću i supruzi bilo zanimljivo i nesmetano smo mogli fotografirati sve što nas je interesiralo i usput se do mile volje napričati, što šetajući obalom i snimajući, a što za vrijeme pauze koju smo uz kavu i kolač napravili u restoranu Fischstube na samoj obali jezera.
– Tako sam saznao da su obitelj Bašić u Cape Townu posjetili mnogi poznati Hrvati iz Hrvatske, između ostalih i predsjednik Tuđman, koji je gospodinu Bašiću darovao svoju lentu, na što je gospodin Bašić posebno ponosan, ali i Hrvati iz drugih zemalja pa i iz Švicarske, a u znak sjećanja na posjet fra Šite, koji ga je isto tamo posjetio, zajednički su na arealu oko kuće posadili jedan spomen-grm.
– Za vrijeme našeg ugodnog druženja na obali Züriškog jezera bilo je puno interesantnih priča o životu Hrvata i općenito o životu u Južnoj Africi, isto tako, s druge strane, i o životu Hrvata i općenito o životu u Švicarskoj, o nesigurnosti života na ulicama gradova Južne Afrike i bar dosadašnjoj sigurnosti na ulicama švicarskih gradova, koja nažalost i u Švicarskoj u nekim gradovima u zadnje vrijeme kao da pomalo nestaje, a naravno da je bilo govora i o Hrvatskoj, o hrvatskim aktualnostima i o ne baš uvijek najsretnijoj hrvatskoj politici, kao i o hrvatskim rješivim i nerješivim problemima, a to je, kako znamo, neiscrpna tema o kojoj bismo svi mi mogli danima lamentirati. Uglavnom, bilo je jako interesantno i zabavno i povrh svega jako ugodno družiti se s interesantnom osobom iz daleke, slabo nam poznate Južne Afrike i s njegovom suprugom.
– Vrijeme je brzo prolazilo i na kraju je, nažalost, otpao predviđeni posjet Bahnhofstrasse, jedne od najskupljih ulica u Europi, što je možda obitelj Bašić spasilo od nepredviđenih izdataka, jer voditi suprugu u Bahnhofstrasse uvijek je povezano s izvjesnim financijskim rizicima – govorim iz osobnog iskustva .
Sretan put i doviđenja možda još nekom drugom zgodom…
Za portal: Zvonimir Mitar |
