Hoćeš – nećeš svjedočimo pretužnim trenucima zbivanja u lijepoj nam i kićenoj Arkadiji. Zemljici čudesnih ljudi i običaja. Posvuda se razlegli jauci i naricanje. Cvilež i dreka. Ridanje iza glasa.
U zraku trepere neizrecive duševne boli.
Svekoliko pučanstvo i domoljubno općinstvo čupa si kosu od muke na prestravljenoj glavi.
Tko nam je to uplakan otiš’o?
Odoše nam najelitniji i najslikovitiji likovi!
Odoše nam prekaljeni, veliki i dapače veličanstveni Hrvati.
Odoše naši svim majstorijama obdareni, ponajbolji kumpanjerosi i ortaci najslavnije nam domotvorne i državnoljubne kumpanije, što će reći – stranke. Miloga nam i ljubljenog HA-DE-ZEA!
Sve po izbor stamene Hrvatine!
Hrvati i pol, čak i puno više od toga!
Ljudine – slika i prilika!
Odoše naprasno. Sasvim iznenada. Ni zbogom ne prozboriše!
Promrljali tek nekoliko nesuvislih fraza.
Čak i prejasni vikari, prebendari i monsinjori suze razmetne krokodilske proliše.
Suze duhovne, suosjećajne ali neutješne!
Te divot Hrvatine pokupiše tako najhrvatske crne torbe i još crnje tajne fondove i – adio, ćao vam domoljubna sitneži, sirotinjo i golotinjo pusta.
Otputovaše u dugu, gluhu i hladnu zimsku noć!
Ostadosmo sami!
Sami samcati!
Mi maleni, sićušni i nevažni, jedva vidljivi, ne primjećeni žgoljavi hrvatčići!
Bespomoćna domoljubna krpež i trpež!
Totalno izgubljeni na vjetrometinama recesije i duhovne krize.
Ostavljeni na cjedilu, na bespućima pustopoljina!
Bez njih, bez tih najhrvata bez ufanja smo i bez nade!
Bauljat ćemo k’o pijane kokoši na bunjištu zbiljne povijesti.
Čeprkati po grobištima i prebrojavati suhe kosti.
Ostaje nam da hopsamo i cupkamo k’o medo na seoskom vašaru.
Tko li će nas voljne i nevoljne sirotane tako nježno, tako brižno, tako očinski i majčinski, temeljito sa puno patriotskog zanosa znalački – pljačkati i pelješiti?
Tko će nas tako čiste opljačkane, operušane za rukicu voditi amo – tamo, obećavati čuda neviđena zelenih sočnih europejskih livada i pašnjaka?
Velehrvati to su doista predano, precizno, maestralno i otmjeno u duhu plemenite naše dugovjekovne čak i europejske uljuđenosti činili…
To su naši velesjajni, posvuda rado viđeni vrhovnici, poglavari doglavari, vitezovi, probrani podobni i pravovjerni ortaci i stališi.
Svima njima svaka čast i vlast!
Okitimo ih lentama i zlatnim kolajnama od glave do pete!
Napunimo im još više njihove crne torbe i crnje fondove!
Neka ih!
Neka nam ih za duge, duge godine!
Oni su dične gore naše list!
Svaki od nas malenih jedva vidljivih i beznačajnih hrvatčića obuzet je silnim ponosom, suzama radosnicama i uzdrhtalim uzbuđenjem duše promatrajući svečano te velehrvatine, poglavare, vrhovnike, stališe i njihove ortake, kako svoju jaku, čvrstu desnicu ruku drže pritiščući srdašce junačko koje za nas slabašne hrvatčiće domoljubno u ritmu kuca.
Drugu svoju domoljubnu rukicu, drže oni, ti najdržavotvorniji najhrvati duboko uronjenu, duboko umočenu i zavučenu u svoje nabrekle džepove.
Uz sve nevolje i krize lijepom nam domajom tutnji i ronda velika dreka, hajka o tobožnjoj korupciji i podmićivanju!
Ma haj’te, kakva vas korupcija spopala!
Kakvo mito!
Sve same trice i kučine!
Kakvi bakrači?
To su naše vjekovne navade. Zar bi od stoljeća sedmog opstali da nismo vrludali ovamo i onamo, da obilato podmazivali nismo!
Naš je to zaštitni znak. Trade mark!
Drevno nasljeđe. Materijalno – nematerijalna uljuđenost!
Oduvijek, od vajkada poznato je da onaj koji podmazuje – taj i vozi!
Što više i bolje podmazuješ i obilnije mažeš – to brže voziš!
To je svima jasno!
To je narodna mudrost!
Čak je i za vrijeme prenemilog nam jednoumlja važila izreka:
– snađi se druže!
I snašli smo se!
Zašto da zaboravimo nešto što stoljećima štima, što nas hrani i od zla brani.
Nije li sjajan primjer naša najdraža, najdomoljubnija, najhrvatskija kumpanija HA-DE-ZE! Zar bi oni vladali nad nama tolike godine da nisu mazali, podmazivali i mažnjavali.
Tako rade prave Hrvatine, pravi domotvorci!
Pučanstvo i općinstvo oduvijek je znalo nepisano pravilo, koliko kome i kada treba tušnuti u rukice.
Svi smo do bola dirnuti i ošinuti gorkom i hudom sudbom koja zadesi iznenada divot viteza od malo vitra.
Strpaše nam najdražeg vođu vrhovnika i hrvatinu od formata u crnu rupčagu. Buturu i prdekanu.
Gurnuše ga na tvrdi ležaj, oštru slamu, tvrdi i čemerni komad crnoga kruha i lončić ‘ladne vode.
Okriviše ga da je maznuo silne milijune, čak i milijarde kojekakvih raznovrsnih valuta!
Pa šta, maznuo, maznuo!
Bio bi totalno lud i beskrajno blesav i blentav, ako mu se pruža prilika da je ne iskoristi!
Da brkove ne omasti!
Da lovu jednostavno ne pokupi!
Lova sama viče: – pokupi me… pokupi me…
Kako ne odoljeti tom slatkom zovu!
Svejedno bi je neki drugi domoljub ili ortak mu, prije ili kasnije – drpio.
Mnogi od našeg vrlog općinstva šalju mu brzojave istinske i prijateljske ljubavi. Suosjećanja. Veledomoljubi se utrkuju tko će više svoje imovine uložiti za spas velehrvata i našeg viteza.
Tko kaže da će tradicija nestati?
Idemo dalje!
Zna se kuda ćemo dospjeti!
I ovaj izvanredni puta srdačno vas štima nepopravljivi šokac Toma Didim zvani baj-Stipa Baguda!
Veselimo se u novom ljetu!