KOLUMNA

967 0

Prošetah tako slučajno kroz naš ”raskošni vrt”. Kroz Korzo.

Odnosno onaj dio grada koji tako nazivamo. I koji je u svakom gradu središte svih kulturnih događanja. I to subotom navečer. Čisto da vidim kako su se i koliko stvari promijenile od dana kad sam sa svojom ekipom pohodila sve te bircuze, mjesta gdje ”šljakeri loču ko pesi”, a mi smo ih u svojoj naivnosti nazivali disco klubovima.

 

I bili su nam vrhunac našeg sedamnaestogodišnjeg svijeta!

To je za nas bio grad! Prostor gdje smo mi ”Neprilagođeni” našli svoje mjesto pod suncem, odnosno pod neonima famozne pivnice Tomato!

Gdje smo mogli uživo čuti Azru, Divlje Jagode i sve one bendove koji se nisu mogli nigdje čuti-premda, naravno, u izvedbi kućnog sastava, ako me pamćenje dobro služi, zvao se LG-, gdje smo mogli plesati, zaljubljivati se i uživati u svojoj neprilagođenosti.

A sad je sve drugačije. I to koliko! Iznenadila sam se, i to neugodno, vidjevši u što se grad pretvorio! Vidjevši da smo u tom ‘raskošnom vrtu”, kao u jednoj prastaroj pjesmi, počeli ”uzgajati svinje i kokoši!” Danas, šest godina stariji grad od onoga iz mojih uspomena, nažalost nije ni dana pametniji! Tada je to bio grad, a danas je mahala!

Korzo- kako to pretenciozno zvuči!- se subotom navečer umjesto u najljepši disco club za nove generacije mladih pretvara u najzastarjeliju periferijsku krčmu, birtiju gdje je i Bog rekao ”laku noć!” Umjesto Štulića u izvedbi lokalnih bendova, centrom grada odjekuju zvuci Šaulića, Sakića, Bubamari i drugih glazbenih insekata. Imala sam osjećaj kao da nisam u gradu, nego sam se čudesno teleportirala na poznate ”splavove”. Pijani klinci koji neartikulirano urlaju; klinke koje se, imitirajući svoje uzore, polugole spotiču na previsokim štiklama, defilirajući tako kroz taj korzo do današnje famozne birtije, njihovog ”mjesta pod suncem”!

Dok su istovremeno neki novi ”neprilagođeni” osuđeni na noćne izlete u Kutinu, Brod i neke druge, koliko-toliko okolne gradove, jer imaju još samo dva drugačija kafića, da ih sad ne reklamiram.

Pa iako znam da svako vrijeme nosi svoje, i da svaka generacija sama bira kako će se ponašati, i koju će kulturu prihvatiti kao svoju, ne mogu se ne zapitati zašto baš ovo biraju kao nešto svoje! I da, znam da je ovaj tekst patetičan, kao što svi tekstovi gdje se netko prisjeća mladosti i jesu. Naprosto im je takva priroda. Isto tako znam da nemam nikakvo pravo moralizirati, kao što nisam voljela ni kada je meni netko držao prodike. Kao što nemam ni pravo išta objašnjavati toj djeci jer im je netko to trebao odavno objasniti. I da, znam da ni tada stvari nisu bile idealne, kako sa ovim vremenskim odmakom volimo misliti-jer ipak se radi o našim ”najboljim godinama”. Ali čudi me, i rastužuje činjenica da je nekad, a to nekad i nije baš toliko davno, ovo bio pravi grad, a sad… Nazovite to kako god hoćete. Selendara možda?

Related Post