Autor Ivanka Herceg
NOVA GRADIŠKA -U organizaciji novogradiške HVIDRE, suorganizaciji “Bad Blue Boysa” i “Torcide” te pod pokroviteljstvom Grada, 19. je studenoga i u našoj Novoj Gradiški odana počast herojima Vukovara, poginulim, nestalim hrvatskim braniteljima i civilima, kao i svim hrvatskim mučenicima koji su živote tijekom Domovinskog rata položili za slobodnu i neovisnu Hrvatsku nam Domovinu.
Dostojanstveno su u “koloni sjećanja” od Doma hrvatskih branitelja pošli pripadnici mnogih udruga proisteklih iz Domovinskog rata kako Nove Gradiške, tako i okolice, predstavnici Grada-gradonačelnik Vinko Grgić, zamjenica Ivana Trupina, koordinator za braniteljske udruge Vlatko Greiner, direktorica TZ Dinka Matijević, predstavici civilnih udruga, ali i mnogi sugrađani. Kolonu su vodili novogradiški navijači “Dinama” i “Torcide” s hrvatskom zastavom i obilježjima svojih klubova. I mnoga djeca su ove večeri sudjelovala u koloni, upalila svoje lampione, pa i na taj način naučila poštovati najvrjednije svetinje.
Kod Spomen obilježja poginulim, umrlim i smrtno stradalim hrvatskim braniteljima i prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu upaljeni su lampioni, položeni vijenci i cvijeće, upaljene baklje, a potom i kod murala posvećenog Vukovaru gdje su navijači uz minutu šutnje upalili 47 baklji. Molitvu su za duše naših poginulih hrvatskih branitelja vodili Pavle Filipović, predsjednik HVIDRE i Alen Glavaš.
U povratku do Doma hrvatskih branitelja put su osvijetlili mnogobrojni lampioni postavljeni uz rub pločnika i svojim toplim plamenom poslali, na neki način, poruku našim herojima da nisu sami i da nikada neće biti zaboravljeni.
-Tužna je ovo tradicija i odnosi se na sve hrvatske branitelje koji su živote dali za stvaranje ove države. Današnji dan smo izabrali jer je 19. studenoga 1991. ubijena 51 osoba u Borovu naselju, 137 odvedeno i dan danas se za njih ništa ne zna, a ukupna brojka je bila oko 1.000 ranjenika, koji su kasnije ili ubijeni ili odvedeni u logore, a imamo i sudionike tih događanja iz našega grada. Svaka čast i pripadnicima udruge dragovoljaca koji su i ove godine pješice hodočastili do Vukovara, kao i svima koji su hodočastili u Rim. Večeras je pokazano jedno jedinstvo u odavanju počasti što mi je doista drago, jer uostalom, svi smo mi jedan narod-rekao nam je u razgovoru Pavle Filipović, predsjednik HVIDRE grada Nova Gradiška.
U Domu hrvatskih branitelja susreli su se suborci, prijatelji, a o dijelu svog ratnog puta govorio je Zvonko Gelemanović, rodom iz Davora, pripadnik “Tigrova”, koji je u pakao Vukovara ušao braniti Domovinu, jer druge nema, kako je rekao, u zadnjoj skupini branitelja koji su još mogli proći poznatim “kukuruznim putem”. I bilo je više nego strašno, preteško za ispričati. Nakon ranjavanja završio je u vukovarskoj bolnici i tamo dočekao 18. studeni.
-U bolnici smo ležali do 20. 11. kada su nas “sanitetom” JNA odvezeni u Sremsku Mitrovicu u logor, iako nam je rečeno da idemo u Hrvatsku. Čekajući što će s nama biti živjeli smo uz brojne prijetnje ubojstvom, zapravo uz užasno psihološko maltretiranje. Put do Sremske Mitrovice trajao je negdje od 11 sati pa do 21 sat uz česta stajanja i maltretiranja. U Negoslavcima su vozila saniteta otvarana i ljudi su s vilama ulazili prijeteći da će nas izbosti i zaklati. U sanitetu s nama je bila i dr. Mirjana Semenić-Rutko, danas ginekologinja u vukovarskoj bolnici, jako draga osoba, koja nam je nastojala pomoći i tješila nas. Kada smo stigli u Sremsku Mitrovicu prebacili su nas u vojni stacionar i tu večer smo nekako mirno proveli. Doduše gledali su nas poprijeko, zaudarali na alkohol, a dok su nas na nosilima nosili uz stepenice skoro smo im ispali. S obzirom da sam bio među težim ranjenicima, razmijenjeni smo u nekom mjestu kod Bosanskog Šamca i prebačeni u Hrvatsku. Mnogi su moji suborci iz Tigrova ostali u Mitrovici ili u Nišu, kao Vilim Karlović, koji je napisao knjigu “Preživio sam Vukovar i Ovčaru” i volio bih kada bi ona bila predstavljena i u Novoj Gradiški. Danas mi je teško živjeti sa svim tim ranama, iako moram dalje. Pitaju me ljudi kako mogu biti veseo nakon svega što sam preživio, ali nitko ne zna kakve su moje noći. Najteže su mi noći, sve se vraća. Živim na tabletama. Ipak molitva me najviše drži, Bogu hvala dragom. Krunica mi je najbolje sredstvo za smirenje. Kako mi je, tako mi je – ispričao nam je, među ostalim naš Zvonko Gelemanović.
