POSTADOSMO TUĐINCI I NA SVOM I NA NJIHOVOM !?

699 0

 „Robova” (radnika) nema više u izobilju da im se može govoriti ,,ako nećeš ti raditi na tvoje radno mjesto čeka drugih deset”. E nema više tih deset, nema više niti tog jednog radnika.

Piše Franjo Memedović

Vijesti kako neki poslodavci svojim radnicima povećavaju plaće od šest pa sve do trideset posto,  paraju medijski prostor i zvuče nestvarno pa pomalo i panično. Kažu ti poslodavci,  da sa tim  povećanjima plaća svojim radnicima žele pokazati i dokazati koliko  su im oni značajni,  potrebni i neophodni u njihovim poslovnim procesima. Da ovakve izjave nisu cinične bile  bi i komične , kao da ti isti radnici do sada nisu bili sastavni dio njihovih poslovnih procesa i kao da ti isti nisu doprinosili poslovnim rezultatima i debelo punili džepove tih istih  gazda-poslodavaca svih proteklih godina. Ma jako se dobro zna da ni sada oni plaće svojim radnicima ne povisuju iz nekog posebnog poštovanja  prema njima , nego to čine  iz puke nužde i panike koja ih je zahvatila nedostatkom radne snage na tržištu rada.  U ovoj priči  interesantnim se ističe  jedna činjenica, a to je, da se ova i ovolika ,,povećanja” plaća većinom ili u potpunosti odnose na niže kvalificirana radna mjesta, koja su desetljećima bila podcjenjivana i potplaćena, omalovažavana i na takav način mladim generacijama neinteresantna i neprihvatljiva.  Oni koji su u tim i takvim poduzećima bili na rukovodećom mjestima i sa plaćama u omjerima tri, četiri pa čak i pet naspram jedan,  očito više nisu više toliko ,,sposobni i zaslužni” za poslovne uspjehe i procese, pa tako i za ukupne rezultate poduzeća. Njima plaće ostaju iste ili se smanjuju.  Vrlo čudno i interesantno, a do jučer su bili i ,,sposobni i zaslužni”. ? Izgleda da je netko konačno shvatio kako su im postali skupi i neučinkoviti ti ,, goniči robova”. Ne bi oni ni dalje bili skupi da ,,robova” (radnika) i  dalje ima u izobilju, i da im se može govoriti,,ako nećeš ti raditi na tvoje radno mjesto čeka drugih deset”. E nema više tih deset, nema više niti tog jednog radnika . I zbog toga ti   ,, robovi” (radnici) odjednom postadoše gazdino  cvijeće, kojem se sada tako  tepa, a  koje su ti isti  poslodavci desetljećima  zalijevali toplom vodom kako bi im dobro i bolje ,,cvjetalo”. Nakon svega toga i takvoga odnosa  sada  imamo rezultate takvog tretiranja. Nema više ,,cvijeća” , ostadoše pusti ,,cvjetnjaci i aleje” proizvodnih hala, polja, hotela  i restorana i mnogi drugih  gospodarski sadržaja,  jel radnika (cvijeća)  stručnih i kvalificiranih jednostavno više nema. A gdje nestadoše? Odoše trbuhom za boljim kruhom gdje ih neće zalijevati toplom vodom , gdje neće bit ničije ,,cvijeće”nego samo radnici ,  gdje im nitko neće stalno govoriti kako na njihovo radno mjesto čeka drugih deset, gdje će biti poštovani i plaćeni prema svojim sposobnostima i zaslugama i gdje će od svoga rad moći dostojanstveno živjeti.

I što smo iz svega ovoga do sada  naučili? Bilo bi dobro da smo išta, ako i za ono malo nešto nije prekasno. Ovi koji ostadoše u ovoj ,,lijepoj, bogatoj i perspektivnoj ” državi još uvijek se nadaju i  vjeruju kako će se općedruštvena situacija može promijeniti.To se može dogoditi samo na  jedan  način, a to je, onaj,  koji je tridesetih godina prošlog stoljeća izrekao poznati hrvatski političar Vladko Maček u svoje dvije mudre misli i izreke,, ZA NOVU MUŽIKU POTREBNI SU NOVI MUŽIKAŠI” i ,,DA BI SE LAJBEK (prsluk) MOGAO PONOVA ZAKOPČATI MORA SE NAJPRIJE RASKOPČATI”.  Ove misli i izreke puno i sve govore. Ako je netko u nekoliko navrata u proteklih skoro tri desetljeća  imao priliku da ovu državu stvori bogatom i perspektivnom , državu zadovoljnih i sretnih ljudi, a to mu nije uspjelo, onda to može značiti samo jedno , ili nije znao ili su mu namjere bile nešto drugo. Kroz sve te silne godine takvog vođenja države skoro sve je izgubilo svoje vrijednosti od  kulture rada i dostojanstvo radnika i  građanina, pa sve do  identiteta  nacije i to sve kroz  silne  eksperimente  raznih politika, klijentelizma, lutanja u magli i  traženju nekih ,,pametnih rješenja” koja su toliko ,,pametna” bila da su nas odvele,  manje ili  više,   u smjeru  utapljanja i prilagođavanja   raznim tuđim interesima i zahtjevima i na takav način postali smo , kako bi narod rekao, repa bez korijena . Propadanjem svih industrija , od prerađivačke do poljoprivredne,  postali smo  područje plasmana stranih roba upitne kvalitete, kao i raznih skupih usluga, te tržište jeftine radne snage, jednostavno dovedeni smo u ovisničko i dužničko ropstvo. Svi ti  trendovi i okolnosti doveli su do ovakvog stanja i situacije u kojoj nas je svakim danom sve manje gdje su  životne potrebe sve skuplje a unutrašnja politička situacija sve depresivnija i kao da se sve vrti u nekom začaranom krugu. Porazna demografska politika u posljednjih tridesetak godina , masovno pražnjenje stanovništva , prvenstveno iz ruralnih krajeva, a i većih gradova,  te odlazak  ostatka vitalne radne snage  prije svega zbog potplaćenost  rada u domaćim poduzećima, stvorili su nestašicu radnika u svim gospodarskim granama , od turizma pa do poljoprivrede, ma kako nam god ona bila.

I kako iz ovog našeg zla u neko naše dobro ? Vrlo teško, i vrlo sporo će to ići. Teško se oteti dojmu da se sve ovo slučajno dogodilo , kao što je teško povjeravati da bi kiša mogla padati a da se ne naoblači. Možda ovakva situacija može poslužiti i kao neko dobro?  Možda treba dotaknuti dno, kako bi započeo ponovni uspon prema vrhu? Možda apsurdu treba prepustiti  da do kraja odradi svoje , a onda da nastupe   razum , pamet, otrežnjenje i poštenje ?  Možda se sve  to još dugo neće trebati čekati? Istina u tom čekanju i nadanju još će mnogi napustiti ovu zemlju , ali sigurno je, da će se neki i vratiti. Na žalost ni višestoljetna nam povijest nije bila puno bolja, ali iz nje ništa naučili nismo . Pečalba je uvijek bila sudbina malih i siromašnih naroda, ili su za nekog radili ili su za nekog ratovali. Ovaj narod na ovom tlu je  uvijek  ,manje ili više , imao  vođe koji su se zaklinjali u dobro tog istog naroda , samo što taj narod  nije shvaćao i osjećao tu dobrotu. Čudan je taj neki narod, ili kako ga još nazivaju građanima, kad ne osjeća to ,, dobro” i ,,blagostanje”, primjerenih plača i dobrog života, pa to mora potražiti negdje drugdje. U tom nerazumijevanju između vlast i naroda neka se promjena mora dogoditi da  na svom ne budemo tuđinci i jeftini  najamnici  , kada to moramo biti tamo gdje nas je ,,dobra” vlast otjerala. Zna se tko koga bira i smjenjuje i nikako ne treba stajati uvijek  ona, da narod zaslužuje vlast onakvu kakav je taj narod. Ovaj narod zaslužuje bolju vlast i bolji život.

Related Post