Autor Ivanka Herceg
NOVA GRADIŠKA – Mješoviti župni zbor sv. Cecilije s bratovštinom “Presvetog oltarskog sakramenta” župe Marijina Uznesenja iz Jelse na otoku Hvaru gostovali su 2. ožujka u župi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije i navečer u istoimenoj novogradiškoj župnoj crkvi izveli oratorij “Za križen” te prikazali kulminaciju jedinstvene hvarske, hrvatske, ali i svjetske pokorničke procesije, koja se na otoku Hvaru održava već više od pet stoljeća u noći Velikog četvrtka na Veliki petak.
Izvedba tzv. Oratorija Isusove muke upriličena je kako bi se vjernici, ali i svi mještani novogradiškoga kraja upoznali s bogatom tradicijom pučkoga pjevanja koje preuzimaju i nastavljaju mlađe generacije na otoku Hvaru.
Događaj procesije, koja je 2009. godine uvrštena na svjetsku listu UNESCO-a kao vrijedna autentična nematerijalna baština prerasla je otočke okvire i nije više hvarska pobožnost samo u Velikom tjednu. Postala je kulturni, scenski prizor, koji putuje Hrvatskom, a zadnjih godina, u organizaciji župnika Jelse mons. Stanka Jerčića i prof. dr. Miljenka Kapovića, jelšanski zbor i bratovština obilaze hrvatske katedrale. Nakon Zagreba, Đakova, Dubrovnika, Vukovara, Zadra, Škabrnje, Pakoštana, zadnjih godina obilaze i druga mjesta pogođena ratom.
Maestro i voditelj jelšanskoga zbora Slavko Reljić komponirao je i utkao u glazbenu cjelinu melodije iz Hvara, Staroga Grada, Vrboske, Jelse i Pitava. U pripremi oratorija koristio je ujedno i arhivski materijal od maestra Ljube Stipišića koji je taj čuvar dalmatinskih napjeva snimao po otoku 1985. godine. Osim naglašenih i prepoznatljivih napjeva Velikoga tjedna, oratorij je donio i izvedbu dijelova Muke Gospodnje, zatim Gospin plač i specifični napjev Velikoga petka Puče moj.
Sa specifičnostima i vrijednostima hvarske procesije “Za križen” upoznao je mons. Stanko Jerčić, generalni vikar Hvarske biskupije, čuvar biskupijskog svetišta i župnik u Jelsi.
Ukratko o procesiji “Za križen”
Iako se kao početak ove jedinstvene procesije bilježi 16. veljača 1658. godine, ne zna se točno kako je nastala, ali obavlja se već 500 godina.Kreće bez obzira na vremenske prilike i neprilike. Ona je posve “laička” tj. ne vodi ju župnik ili svećenik nego križ, stoga je uz Raspetoga, križonoša najčasnija osoba u procesiji. Biti križonoša stvar je zavjeta ili pobožnosti, pa i lijepa prestiža. O tome govori i podatak kako će slijedeći, koji se prijavi za križonošu u Jelsi, doći na red 2045. godine. Procesija se kreće kroz svih šest mjesta, dakle Jelsu, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrbosku, ali tako da u isto vrijeme- na Veliki četvrtak oko 22 sata- krenu povorke iz svih ovih župa smjerom kazaljke na satu, tako da se nikako ne sastanu, a nastoji se svakako izbjeći i samo susretanje, odnosno sustizanje oko pojedinih župnih crkava.
Župnik u crkvi predaje križ križonoši uz kraći nagovor u kojemu ističe značenje te procesije i čast koja je pripala nositelju križa. Križevi su teško od 7 do 11 kg, staza Križnoga puta duga je ukupno 25 km. Ide se cijele noći, do 7 sati na Veliki petak, zaustavlja se u svakome mjestu i župnoj crkvi. Križonoša nigdje ne sjedne, on te noći samo hoda i u crkvama kleči.
Uz križonošu je svečana pratnja, koju on sam izabere, a čine ju: dva nosača svijećnjaka (kandeliri), od 6-12 nosača teških voštanih svijeća (torci) 8 i više, čak do 30-ak nosača svečanih fenjera (ferala), dva pratitelja križonoše za njegovu sigurnost na putu, dvojicu glavnih pjevača Gospina plača i još 3-4 pjevača koji pjevaju (“odgovaraju”) responzorij. U jelšanskoj procesiji važnu zadaću ima i “batištrada”, svojevrsni vođa i moderator puta s “dirigentskim” štapom poput žezla. Za svu tu pratnju križonoša se treba sam na vrijeme pobrinuti i s njom sve dogovoriti i uvježbati. Križonoša i pratnja odjeveni su u tunike boje bijele kave ili potpuno bijele.
Putem i u crkvama se moli i pjeva, a u procesiji sudjeluju mnogi hodočasnici. Djeca počinju sudjelovati u njoj već od svoje pete godine, a stariji, koji ne mogu hodati, obično dočekuju procesiju u svojoj crkvi gdje poljube križ, čestitaju križonoši, pridruže se molitvi.
Posebno je dirljiv doček jelšanske procesije na Pijaci, na Veliki petak ujutro kada križonoša zadnjih 20-ak metara svojega križnoga puta pretrči, odnosno s križem u rukama potrči u zagrljaj župniku.
Sudionici procesije po završetku, umorni, ali radosni, odlaze na počinak do obreda Muke Gospodnje, na Veliki petak uvečer.
Križonoša zadržava taj časni naziv i službu cijele slijedeće godine kroz koju ima čast nositi križ u svim procesijama. A po Uskrsu, na Vazmeni ponedjeljak ili na Bijelu nedjelju počasti rodbinu i pratnju svečanim objedom ili večerom.
Očuvati baštinu i prenijeti je na mlađe
Procesija “Za križen” jedinstveni je obred osobite pobožnosti te izraz vjerskog i kulturnog identiteta stanovnika središnjeg dijela otoka Hvara. Iznimna je i po svom trajanju i po naglašenom pasionskom sadržaju. Pripremaju je i provode bratovštine, odnosno zajednice hvarskih vjernika u čiju je povijest i život križ duboko upisan. Ponose se Hvarani na baštinu svojih predaka i prenose je sve ovo vrijeme na mlađe generacije, a zadnjih godina cilj im je promicati hvarsku, odnosno hrvatsku kulturu i s njom se ponositi.
U hvarskoj procesiji nema glamura, ona nije običan folklor, natjecanje, nego duboki narodni iskaz odanosti vrijednostima zbog kojih je vrijedilo i vrijedi živjeti i s kojima je lakše umrijeti. Blagoslov tog pobožnog hoda je prepoznavanje da se pravo blago nalazi u Isusu Kristu, a po tom spoznanju postaje se i blagoslov bližnjima.
Na kraju ovog posebnog kulturno-baštinskog događaja, kojega su gosti darovali kao korizmeni poklon našim dušama, u ime svih župljana zahvalio je novogradiški župnik vlč. Branko Gelemanović.
