DVADESET GODINA POSLIJE

628 0

Piše prof. Ante Vukšić

Nakon devetsto godina podređenosti, čestih ratova pa i građanskih, prolijevanja krvi za tuđe interese, nakon mnogih diktatura, ideološko-političkih sukoba i krvavog Domovinskog rata, hrvatski narod je konačno uspio ostvariti neovisnu i međunarodno priznatu državu. Zasluga za ovo veliko djelo pripada

većini hrvatskog naroda, nacionalnim manjinama koje žive u Hrvatskoj ne računajući srpsku koja se u ogromnoj većini suprotstavila hrvatskoj slobodi i neovisnoj državi te se stavila na stranu velikosrpskog projekta. Mora se priznati da je jedan mali dio Srba sudjelovao u obrambenom i osloboditeljskom ratu, ali to nimalo ne opravdava ogromnu većinu njihovih sunarodnjaka na suprotnoj strani poznatu po neviđenim zločinima s ciljem sustavnog zatiranja svega što je hrvatsko i nesrpsko. Za stvaranje demokratske i neovisne države RH najveće zasluge pripadaju hrvatskim braniteljima, a posebno mjesto pripada poginulim braniteljima koji su u temelje hrvatske države ugradili ono najvrijednije, svoj život. Najveći tragičari krvavih događanja iz vremena Domovinskog rata su roditelji poginulih branitelja, njihova djeca, supruge i uža rodbina. Bez obzira na teški danak u krvi bilo je to vrijeme ponosa, duboko vjerujući da su naši sinovi dali život za slobodnu, neovisnu, pravednu te nacionalno i socijalno osjetljivu državu. Međutim, danas dvadeset godina od onih nemilih događaja iz srpnja i kolovoza 1990., ja osobno, a vjerujem i većina vas je duboko razočarana mnogim potezima i ponašanjem političkih elita, a razočarani smo i općim prilikama u Republici Hrvatskoj. Kada govorimo o razočarenju tu ne mislim na hrvatsku državu, državu koju smo dugo sanjali, za koju smo more krvi prolili i koju smo uspjeli ostvariti u krvavom Domovinskom ratu. Ona bi trebala za sve nas biti sveta, neupitna i vječna. Krivnju za sve nedaće snose političari, osobito vodstva političkih stranaka koja su obnašala vlast od 2000. godine što ne znači da i prije nije bilo nepravde, propusta i krivih poteza kao nepravedna privatizacija, nesankcioniranje ratnih zločina, gospodarskog kriminala, ratnog profiterstva, nepotizma itd. Olakšavajuća okolnost za razdoblje od 1990.-2000. su složene i izuzetno teške političke i ratne prilike, ogromna materijalna šteta, veliki broj prognanika i izbjeglica. Bilo je to vrijeme kad su još uvijek istočna Slavonija i Baranja izvan pravnog sustava RH, bilo je to vrijeme kad se vodio rat na Kosovu i kad su NATO zrakoplovi prelijetali Hrvatsku. Bez obzira na sve ove nedaće u ovih deset Tuđmanovih godina , godina rata, prognanika i izbjeglica, uništene industrije i bez turizma zadužili smo se oko 5 milijardi dolara, a 5 milijardi dolara duga naslijedili smo od propale države. Nakon smrti prvoga hrvatskog predsjednika i nakon promjene vlasti 3. siječnja 2000. odnos prema Domovinskom ratu, njegovim stečevinama, prema braniteljima i stradalnicima iz temelja se promijenio, nagore. Najprije je došlo do masovne čistke nacionalno svjesnih novinara, a osobito na HTV-u. Slijedi sastanak Pakta za stabilnost država jugoistočne Europe, tzv. regiona, odnosno zemalja bivše Jugoslavije, bez Slovenije, koje su prisiljene na tijesnu suradnju na svim poljima, a u konačnici i za obnovu ili stvaranje neke zajedničke asocijacije. Slijedi smjena najpoznatijih generala HV-a bez kojih bi pobjeda u Domovinskom ratu bila upitna, a počinje i blaćenje pokojnog predsjednika u čemu se posebno isticao njegov nasljednik Stipe Mesić a i cijela „bulumenta“ političara, novinara i ostalih javnih djelatnika sve redom jugonostalgičara, protivnika neovisne Hrvatske. Započinje blaćenje i ostalih nacionalno svjesnih visokih časnika HV-a ,a na udaru je i tvorac moderne i pobjedonosne vojske Gojko Šušak. Slijedi davanje nadležnosti za Bljesak i Oluju od strane Hrvatskog Sabora Haškom sudu te počinje lov na hrvatske generale, osobito glavne protagoniste vojno redarstvene operacije Oluja. Hrvatski Sabor gubi atribut državni, ukida se Dan državnosti omiljen među narodom i stvorena je zbrka u obilježavanju važnih obljetnica iz Domovinskog rata koja traje i danas. Stjepan Mesić otvara arhiv prvog hrvatskog predsjednika i tim činom je otuđeno i prebačeno u Hag tisuće važnih dokumenata. U vrijeme Račanove vlade po dokumentu Ravnateljstva policije od 7.2.2003. u ruke britanske obavještajne služme MI6 predaje se policijsko obavještajni rad i od tada nacionalna sigurnost i unutarnji poslovi prelaze u ruke naših provjerenih neprijatelja. Haška tužiteljica Carla del Ponte dočekivana je kao najdraža osoba i cjelokupna vlast joj se klanjala i bila joj na raspolaganju. Poznate su izjave Vesne Pusić i Drage Pilsela o hrvatskoj državi stvorenoj na zločinu, o agresiji na Bosnu i Hercegovinu i o tome da je Tuđman s Miloševićem dijelio Bosnu. Od strane većine medija , tiskanih i elektronskih posebno su na udaru Hrvati iz BiH, osobito Hercegovci, ali i Hrvati iz Zagore, Like i Slavonije. Na djelu je čisti rasizam prema dijelovima hrvatskog korpusa, a vlast na to gotovo ne reagira, a o raznim udrugama za ljudska i manjinska prava da se i ne govori. Nevladine udruge financirane od Soroša, hrvatskih neprijatelja, pa i same hrvatske Vlade započinju neviđenu kampanju s ciljem blaćenja Domovinskog rata, hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata, predsjednika Tuđmana, generala, a sve u cilju izjednačavanja krivnje u ratu i proglašenja rata građanskim. Uz sve to neviđeno je cvjetala korupcija, a zadužili smo se za daljnjih 15 milijardi dolara. Koncem 2003. godine Vladu je formirao Ivo Sanader. U njegovo vrijeme ne samo da nije zaustavljen trend detuđmanizacije nego se ona pojačavala. Preostale medije njegova vlada prodaje mrziteljima neovisne Hrvatske, a na HTV-u ostaju isti ljudi iz vremena Račanove vlade koji nastavljaju s blaćenjem stečevina Domovinskog rata. Uhićeni su naši generali, pobjednici iz Domovinskog rata i na radost haške tužiteljice odvedeni u haške kazamate. Iz tog vremena je i poznata izreka od strane visoko pozicioniranog HDZ-ovca: „Locirati , identificirati, uhititi i transferirati“, a izrekao je i sljedeću: „ da je dr. Franjo Tuđman živ završio bi u Hagu“. Carla Del Ponte se i dalje dočekuje kao svetica, a britanska obavještajna služba i dalje vršlja po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, na udaru je i sama Crkva. Specijalnost Ive Sanadera bila je napraviti korak naprijed pa se ubrzo vratiti dva koraka nazad ( ZERP). Vrijeme je to prodaje svega i svačega, sluganskog odnosa prema svjetskim gazdama, a na unutarnjem planu iskazivao je neviđenu bahatost. Njegov odnos prema Hrvatima u BiH je izrazito negativan, a i uzrokovao je razbijanje HDZ-a, najjače hrvatske stranke na dva dijela. Poznat je po svojoj narcisoidnosti, hvalisavosti, umišljenosti i rastrošnosti, a u njegovo vrijeme korupcija je zahvatila sve pore hrvatskog društva. Počela je kružiti izreka da u svakoj državi postoji mafija a jedino u Hrvatskoj mafija ima državu. Novac se na razne načine isisavao iz državnih i drugih firmi, za stranke, a još češće za privatne potrebe. Državu je zadužio za novih dvadeset i nekoliko milijardi eura. Došlo je i do promjene na čelu države. Nakon dva mandata s mjesta predjednika RH odlazi Stipe Mesić, a na funkciju predsjednika izabran je dr. Ivo Josipović, intelektualac i glazbenik, tihog glasa, uvijek s blagim osmjehom , ali po hrvatske nacionalne interese je još opasniji od svog prethodnika, a evo i zašto: Nije prošlo ni godinu dana od njegovog izbora a već je pokazao svoje pravo lice koje se svima smiješi, ispričava i izražava duboko žaljenje. Po njemu ispada da su za sve nedaće ovoga svijeta krivi Hrvati i da bi se oni uvijek i svugdje morali svima ispričavati i izražavati žaljenje. On svima nešto obećava, ali uvijek na štetu hrvatskih nacionalnih interesa. Najprije je otišao u službeni posjet Bosni i Hercegovini i tamo se svima ispričavao, izrazio žaljenje zbog pogrešnih politika devedesetih i navodne agresije RH na BiH, a prava istina je da nije bilo RH danas ne bi bilo ni BiH. Prvi su ustali protiv velikosrpske agresije u BiH Hrvati. Cjelokupno naoružanje koje je dopremljeno u BiH došlo je preko Hrvatske i sva druga pomoć bila vojne ili civilne prirode. Stotine tisuća izbjeglica iz BiH smjestilo se u Hrvatsku i bio im je omogućen koliko toliko normalan život. Obučavali smo postrojbe Armije BiH, a preko Hrvatske je mnoštvo dragovoljaca a i mudžahedina prešlo u BiH, nažalost kasnije su postali glavni koljači Hrvata. Hrvatska vojska i HVO poduzeli su sudbonosne vojne akcije za BiH u Hercegovini i zapadnoj Bosni i ne samo da su oslobodili taj kraj nego su spasili bihaćko područje od tragedije veće nego u Srebrenici. Doduše, između Hrvata i Muslimana bjesni rat 93./94., međutim glavni podstrekači tog krvoprolića bile su britanska i srpska obavještajna služba u cilju izjednačavanja krivnje svih sudionika u navodno građanskom ratu. Slijedeće nezadovoljstvo politikom Ive Josipovića nas roditelja je njegova izjava o povlačenju tužbe za genocid protiv Srbije uz ispunjenje nekih sitnih uvjeta od strane zemlje agresora. Žalosno je da bi on povukao tužbu protiv onih koji su pod zvijezdom petokrakom i kokardom etnički očistili okupirano područje, koji su provodili genocid, kulturocid, ekocid i koji su uzrokovali neviđene ljudske i materijalne žrtve i opću bijedu stanovništva. Osobito nas vrijeđa i njegovo uporno trčanje za Borisom Tadićem, vrhovnikom države koja je rehabilitirala četništvo, a na dobrom putu je i da rehabilitira i Dražu Mihailovića, državnika koji ne priznaje agresiju na RH i BiH i koji za Oluju kaže da je zločinačka. Nemojmo zaboraviti da Srbija još uvijek pod okupacijonm drži dijelove hrvatskog teritorija. Nezadovoljni smo odlaskom Ive Josipovića u tzv. Republiku Srpsku. Ovim činom dao je legitimitet toj zločinačkoj tvorevini. Nezadovoljni smo i zbog njegovog odlaska u Srb na otkrivanje obnovljenog spomenika velikosrbima, zajedno s predstavnicima Hrvatske vlade, Slobodanom Uzelcem, i pod pokroviteljstvom Hrvatskog Sabora. Te 1941. godine komunisti-partizani i četnici zajeno su izvršili pokolj civilnog stanovništva u Brotnji , Borićevcu, Grahovu, Drvaru, Kulen Vakufu, Krnjeuši, Vrtoču, bez borbe s navodnim ustašama jer ih tada tamo nije ni bilo. Tamo je s Pupovcem slavio, a u svom govoru doslovno je rekao: „ Neki od vas nose kape partizanke, to su lijepe kape, one nose poruku mira i ljubavi“. Nažalost pod simbolom crvenom zvijezdom petokrakom ubijano je civilno stanovništvo u Drugom svjetskom ratu, stotine tisuća zarobljenika koncem rata i u poraću, mnogi su izgubili život u komunističkoj Jugoslaviji, a i naši sinovi su izginuli više od onih koji su nosili crvenu zvijezdu petokraku nego kokardu. Za nas roditelje crvena zvijezda je zločinački simbol ništa manje od fašističkih i nacističkih oznaka. Nezadovoljni smo i njegovim oduzimanjem činova visokim hrvatskim časnicima, tko može tim ljudima oduzeti čin zarađen u obrani domovine? Posjetio je Ivo Josipović i Varivode gdje je bio na otkrivanju spomenika žrtvama ratnog zločina što je dobro i za pohvalu. Pitamo predsjednika Josipovića kada će posjetiti stotine i stotine hrvatskih sela koja su dala veliki danak u krvi a uz to su opljačkana i popaljena kao što su : Taborište, Smoljanac, Lađevac; Vaganac, Priboj, Sotin, Kijevo, Tovarnik,Voćin, Četekovce,Kijevo itd. Nezadovoljni smo bili izvršnom vlašću u vrijeme Račana i Sanadera, a nezadovoljstvo traje i danas zbog niza razloga: Ministarstvo kulture je dosada isfinanciralo desetine filmova koji ismijavaju hrvatsku vojsku i policiju, Crkvu i Domovinski rat. Ministarstvo financira knjige i novine koje su na crti blaćenja svega onoga što je nama sveto ( Jezik i nacionalizam je knjiga Snježane Kordić u kojoj tvrdi da su srpski i hrvatski jedan jezik, Novosti tjednik SNV i Milorada Pupovca ismijava hrvatsku vojsku, hrvatske vojnike ,predsjednika Tuđmana prikazuju kao vampira koji sišu srpsku krv, a o vrijeđanju stečevina Domovinskog rata da se i ne govori), dok novine koje promiču vrijednosti Domovinskog rata, demografsku obnovu ne mogu dobiti dotacije ili su one zanemarive. Težak grijeh vlade je i koalicija s četnicima na državnoj i lokalnoj razini, a vrijeđa nas stalna politička i materijalna ucjena SDSS-a i Milorada Pupovca. Težak grijeh je i prijedlog vlade u Hrvatskom Saboru da se SVO-u da pravni status. Nezadovoljni smo praktičnim oduzimanjem biračkog prava iseljenim Hrvatima čiji je doprinos u stvaranju hrvatske države nemjerljiv. Nezadovoljni smo i maćehinskim odnosom cjelokupne naše vlasti prema Hrvatima u BiH o čijem doprinosu u borbi protiv velikosrpskog agresora ne treba ni govoriti. Boli nas i dalje neprimjeren odnos prema prvom predsjedniku dr. Tuđmanu i pobjedničkom ministru Gojku Šušku. Nezadovoljni smo i s mnogim drugim potezima naše Vlade kao što su neravnomjerna obnova kuća,osobito u Vukovaru , oživljavanje instituta stanarskog prava , priznavanje u mirovinski staž vrijeme provedeno na suprotnoj strani , sudskim zastarama za dizanje tužbi protiv pljačkaša i palikuća hrvatskih sela. Nezadovoljni smo neriješenim statusom bivših stanovnika Španovice , Zrina, Gvozdanskog , Udbine, Borićevca, žrtava četničko-partizanskog zločina. Potvrda našeg nezadovoljstva bila je vidljiva i 7. listopada 2010. kad u Hrvatskom saboru prigodom obilježavalja Dana neovisnosti nije bilo predstavnika SPC, a nisam primjetio nikoga ni iz SDSS-a. Nezadovoljni smo i davanjem skupih i prevedenih materijala dobivenih iz EU Srbiji i Crnoj Gori. Ima još mnogo razloga za nezadovoljstvo nas roditelja poginulih hrvatskih branitelja koje ovdje nisam naveo. Naša je obveza da na njih javno reagiramo. Mi na to imamo pravo jer su u temelje hrvatske države ugrađeni životi naših sinova, oni to od nas očekuju.

 

U Novoj Gradiški,10.listopada 2010. 

Ante Vukšić, prof.

 

Related Post

Autor - 01/05/2012 0
Suočeni sa vlastitim stigmatizacijama, križevima i stereotipima, njišući se u balkanskoj krčmi dok gledamo novogodišnji koncert iz Beča, viseći drugima…

OSVRT KRUNOSLAVA RAVLIĆA

Autor - 20/03/2016 0
NOVA GRADIŠKA, 20. ožujak 2016. – Stabla su najveća i najstarija živa bića na zemlji. Ako je dugovječnost kriterij mudrosti,…

REAGIRANJE

Autor - 03/06/2011 0
Poštovani kolega Samardžiću, Na Vašem portalu NOVAGRA.HR u srijedu, 1. lipnja ove godine (10:51 sati) objavljen je tekst s nadnaslovom…