USPOMENE NA BOŽIĆE MOG DJETINJSTVA

937 0

Autor Franjo Memedović

Uspomene i sjećanja na pred Božićne i  Božićne običaje i događanja s početka šezdesetih godina prošlog stoljeća, uspomene su koje još uvijek u meni puninom žive i koje će  vječno takve ostati i takve  trajati. A u to vrijeme,  za nas djecu, pripreme za Advent i doček Božića započimale su s poslovima vezanim za  svinjokolju, koja su se u to vrijeme odrađivala u drugoj polovici ili  na kraju studenog, ili  u prvom tjednu prosinca. Nas djecu svinjokolje su  zanimali  samo zbog jednog razloga , a to je, zbog svinjske dlake , koju smo nakon faruganja  sakupljali i sušili,  te je skupljačima , većinom su to bili Romi, prodavali i za dobiveni novac kupovali nakit za jelku , većinom kuglice, ili kako smo ih mi nazivali, staklenke. Svake godine na ovakav način, od prodaje svinjske dlake , mogli smo kupiti dvije do tri kuglice-staklenke , što nas je činilo sretnima i što nas je jako veselilo. Gotovog novca u to vrijeme na selu je bilo jako malo, mjesečnu plaću skoro nitko nije imao, osim par željezničara i rudara, a mirovine su bile privilegija ondašnjih pobjednika rata, kojih je u našem selu bilo isto  jako malo.

Drugo pred Božićno  događanje vezano je za sijanje božićne pšenice , ili žita, koje je  u to vrijeme bilo vezano za blagdan Sv. Barbare, a ne kao danas za blagdan Sv. Lucije. Zašto je to u ono vrijeme bilo tako, ne znam , kao što ne znam zašto je to danas ovakvo, ali mislim da je i jedno i drugo dobro za našu tradiciju i kulturu,  i za naš identitet. Na dan Sv. Barbare, 4. prosinca, skromno se slavio  imendan moje tetke Barice , sestre moga pokojnog oca Karla. Oboje su bili siročad Drugog svjetskog rata, jer su mog dida Franju pobjednici istog,  ubili u lipnju 1945.g. Poslije Sv. Barbare , dolazi najomiljeniji dječji  prosinački svetac, Sv. Nikola. E,  to su bile pripreme i iščekivanja. Svi smo se trudili bit  dobri, i poslušni. Na   večer uoči dolaska Sv. Nikole oprali bi  svoje gumene Borovo čizme, jer cipele je malo tko tada  imao. Čizme smo  posložili  ispod prozora, kroz koje se jedva vidilo van, jer su stakla bila zamrznuta u obliku nekih cvjetova, pošto su  zime  tada ranije dolazila i hladnoće su bile jače nego danas. Stare gusnate peći nisu mogle zagrijati velike sobe iz kojih je dobar dio topline odlazio kroz rupe na daskama  tavana, koje su se odavno rasušile i kroz čije su pukotine  curila zrna kukuruza. Kao i mnogi drugi , tako niti ja, nikada, niti jedne godine  nisam uspio dočeka niti vidjeti Sv. Nikolu , a bome niti Krampusa i ako sam se trudio dugo ostati budan, ali to  mi i nije bilo toliko važno, koliko mi je važno bilo  u jutro u čizmama naći ostavljeni  poklon. Uz poklon našla bi se  tu i šarenom vunom okićena   manja šiba, za koju bi mi mama znala reći,  da ju  nije Krampus ostavio zato što nisam bio dobar, nego zbog toga da se ne bi pokvario. Moji  pokloni od Sv. Nikole bili su skromni i sastojali su se  od vrećice bombona, paketića  smokava,  jabuke  ili  jedne naranče, šake lješnjak ili desetak oraha, a ponekad bi se našla i neka drvena  igračka.

U vrijeme Adventa svaku večeri  molili smo Krunica, koju je jako dobro znala i  predvodila moja dobra baka Kata. Svi mi ukućani poslagali bi se oko  peći, uz trepteće nejednako svjetlo stare  petrolejke, jer u Drenovcu u to vrijeme nije bilo električne energije, i na glas molili. Stariji , a i mi veća djeca jutrom smo odlazili na Zornice. Nije nam se bilo teško rano ustati , a osjećali smo se i odraslije kada smo  po jutarnjem mraku i mrazu, uz poneki upaljeni fenjer,  hodali prema župnoj crkvi u Bučju. E,  koji su to doživljaji i dani sreće bili.

Kako se približavao Badnjak i Božić, poslovi oko i u kući sve su se više ubrzavali i nije se ništa prepuštalo slučaju. Svaki od ukućana bio je zadužen za svoj posao. Žene su vodile brigu o kućanskim poslovima, od unutrašnjeg uređenja kućnih prostora do pečenja kolača,  kruha i pita , a dan uoči Badnjaka i  kuhanja pača-hladetine. Muškarci su obavljali poslove u avliji-dvorištu i štalama, pripremajući dovoljnu količinu drva za trajanja blagdana , kao i tesanje skala za odlagu vatre. Za stoku i živad (perad) trebalo se pripremiti dovoljno hrane na zemlji , jer  u dane blagdana nije se išlo na tavan i štagalj. Nekoliko dana prije Badnjaka kroz naše selo,  kao i kroz druga sela, prolazio je čovjek na drvenim kolima koja je vukao jedan konj  a koji je prodavao svježu ribu, većinom šarane, a bio je tu i poneki som i neke druge vrste ribe.Riba je živa bila poslagana u vlažno sijeno u zadnjem djelu kola , jer u to vrijeme nije bilo frigo uređaja. Nije se kvarila, valjda i zato što je tada  u ribnjacima bila prirodnije hranjena. Taj čovjek koji je ribu prodavao zvao se Sibura, a govorili su da je iz Bosanskoga Kobaša. Kako je  u to vrijeme  bilo vrlo malo  gotovog novca, ribu se moglo kupiti i za žitarice, i to za šarana od dva kilograma trebalo je dati jednu simplu (slamnata posuda u kojoj se uzdizalo tijesto za kruh) graha, ili jedan veći uburak-fertalj ( drvena okrugla posuda ) žita. Tako su si za Badnjak ribu mogli priuštiti svi , i oni siromašniji ,a i gazde, koji su  većinom ribu plaćali u gotovini.

Dva dana prije Badnjaka klale su se pečenke. Prije toga  odrasli muškarci odlazili su u  državnu šumu-imovinu po boriće ili jelke , i to po noći , jer ne bi bilo dobro susresti se sa lugarom, iz razloga,  što ta sječa nije bila dopuštena. Niti dan danas ne znam kako to da ti lugari nisu mogli u tim radnjama nikoga uloviti , ili su namjerno u tim danima “zaboravili”na svoje radne obveze. Bili su to ipak neki dobri ljudi, i ako su nama djeci izgledali jako strogi.

Dan uoči Badnjaka , a zvali smo ga Tucin dan, a tako se i danas zove, bio je dan za pečenje pečenki. Prije toga muška čeljad bi dovezla jedan dobar teret sirovih, većinom grabrovih i bukovih drva, nasječenih sjekirama , jer motorki u to vrijeme nije bilo. Takva su drva davala najbolju vatru za pečenje pečenki. A zašto su se pečenke pekle baš na Tucin dan? Pa zato,  što se to nije moglo raditi na Badnjak jer je nemrsni dan, a i zato da bi mi djeca mogli namakati kruh u mast iz tepsije u  koju  se sa pečenki cijedila i slijevala, a i da bi pečenka bila potpuna ladna kada se vratimo sa Ponoćke. A kada se o pečenju pečenki u našoj obitelji radi , e tu je uspomena i sjećanje na moga dida Stipu, inače strica moga oca, i te kako nezaboravno. Na Tucin dan moj dida Stipa prvi se ustajao, negdje oko pola pet, probudio bi moga oca i mene i s dva upaljena fenjera izašli bi na avliju i počeli pripreme za odlaganje vatre. Mome didu Stipi, koji je bio dobar čovjek, najvažnije je bilo da se mi u komšiliku prvi ustanemo, što je on dokazivao na način,  što je od mene   tražio da se sa upaljenim fenjerom nekoliko puta  prošećem po avliji-dvorištu i da komšije vide da smo se mi već ustali.. U tim trenucima nitko veći i važniji  od mene nije bio. Hvala Ti Did Stipa za ove uspomene.. Vatra se ložila u anjfortu-haustoru iz razloga mogućeg lošeg vremena , a i toplije je bilo onima, a i meni, koji su okretali  pečenku na ražnju. Pečenje je trajalo pet do šest sati, jer božićne su pečenke bile malo veće, a i masnije nego sada. Dok su muškarci uz vino i rakiju u društvu  zajapurenih dječjih  lica,  pečenke pekli, žene su isto tako nekoliko sati kuhale pače-hladetinu, koju su nakon kuhanja razlijevale u porculanske zdjele i tanjure, a zatim bi ih poslagale po hladnim zemljanim podrumskim podovima.

I došao je Badnjak. Valjalo se ranije  ustati, jer trebalo je biti među prvima čestitarima u komšiliku,  a i šire. Čestitali smo Adama i Evu i nazivali su nas položajima. U nekim kućama morali smo iza vrata sjediti na jastucima, jer su domaćini govorili da će im zbog toga kokoši cijelu  iduću  godinu bolje nositi jaja. Kao čestitari bili smo darivani, jajima , jabukama, mušmulama, a nekada se tu našao i neki dinar koji smo dobivali u  gazdinskim kućama, jer  oni u te dane škrti nisu htjeli biti. Badnjak je dan posta i preko dana jelo se samo ono nemrsno . Za doručak bi bila bijela kava od cikorije s nemasnim žgancima , a za  večeru ona  Siburina riba sa krompirom umrljanim u kukuruzno brašno. Prije toga uslijedili bi običaji unošenja božićne slame, koju je po tradiciji uz sve procedure unosio moj pokojni otac Karlo, koji je obavezno prelazeći kućni prag noseći slamu plakao. Bile su to suze sreće i radosti zbog toga što smo svi živi i zdravi i što smo svi  na okupu. Baka Kata i majka Marija , brat i ja, zajedno smo molili  i prema ceremoniji i odgovarali ocu prilikom njegova ulaska u veliku sobu. Otac bi potom razasuo slamu po zemljanom podu, dok bi majka uzela nekoliko strukova slame  i stavila ih ispod stoljnjaka na trpezi-stolu , gdje su ostali sve do Sv. Tri Kralja. Brat i ja smo se obavezno po razasutoj slami malo provaljali. Prije večere  zapalila bi se svijeća trobojnica, crven-bijeli-plavi , koja je u čaši stajala u sredini Božićne pšenice , a koja je bila opasana trakom trobojnicom. Uslijedila je molitva, a tada bi otac i majka uzeli čiste peškiriće-tkane rupčiće,  i uz riječi KOLIKO ŠIROKA TOLIKO VISOKA,  prerezali Božićnu pogaču preko pola , svako bi svoju polovicu poljubili    i stavili ih na trpezu-stol i večera je mogla početi.Uz božićnu pogaču ,bratu i meni, baka Kata je znala ispeći i dva mala kruščića u obliku goluba, koji su značili mir u našoj kući. Nakon večere uslijedilo je kićenje jelke, gdje bi posebno mjesto dobile one kuglice koje smo  od prodane svinjske dlake te godine kupili.Uz te kuglice,  najdraži su nam bili ukrasni bomboni umotani u raznobojne  folije, kojih nije bilo puno , zvali  smo ih  mački i bili  su stvarno jako  fini.

Poslije večere i kićenja jelke obavezno smo moj brat i ja odlazili kod dida Stipe, koji je nevjenčano živio s babom Ankom u kući koju smo dijelili sa njima. Oni nisu imali svoje djece i valjda je i zbog toga dida Stipa nas puno volio. I mi smo dida Stipu puno volili , možda i zato što svog pravog dida nismo imali. Dida Stipa i baba Anka na  Badnjak   su za brata  i mene na stolu  imali uvijek ono što smo nas dva najviše volili, a to su, suho domaće grožđe i kruške mioljače  iz turšije. Kod dida Stipe obavezno smo sa njime morali ležati na slami preko koje bi on znao prostrti veliki šinjel ( vojnički dugi kaput ), kojeg je donio iz onog rata. Dida Stipa nije bio pijanac, ali je  na Badnjak znao popiti čašicu više, nakon čega bi krenula sjećanja na ratne dane i na sve one koji se iz rata vratili misu, i tada bi krenule suze i iz  očiju ljudine,  kakav je naš dida Stipa bio. Svake bi godine uz obilje emocija dida Stpa  zapjevao  istu pjesmu , koja bi započimala ovako, ,,MILI MOJI ZAPALITE SVIIĆU, JA SAM RANJEN JA VAM DOĆI NEĆU “. I po ovoj pjesmi vidljivo je bilo koliko su tragovi rata,  i nakon toliko godina , u njem svježi bili. Nakon druženja sa dida Stipom vratili bi se svojima, molećivo gladajući u našeg oca Karla da nam dopusti odlazak na Ponoćku . Ako bi dobili to dopuštenje otišli smo  malo odspavati, uz obavezno upozorenje starijima da nas ne zaborave na vrijeme  probuditi. Nekad se dogodilo da su ti  stariji tu svoju obavezu  zaboravili izvršiti  , slučajno ili namjerno, tko je to mogao znati, a kako god bilo , išlo  je to na  njihovu dušu.

U ono  vrijeme Ponoćke su započimale u jedanaest sati (23), a do župne crkve u Bučju trebalo je pješačiti oko pola sata. Na Ponoćkama je bilo puno svijeta, djece, mladih ,najviše onih srednjih godina, a i onih  iza kojih se naslagalo već puno, puno Božića. Nama djeci jako se sviđala posebno za Božić uređena župna crkva  u kojoj su dominirala dva velika okićena bora kraj glavnog oltara , a posebno mjesto zauzimale su ogromne jaslice, zbog kojih smo mi djeca najviše  željeli ići na Ponoćku. Ponoćke su završavale koju minutu iza ponoći, nakon čega bi nam svima župnik zaželio sretan i blagoslovljen Božić, a potom bi sa kora crkve župni pjevački zbor uz pratnju stoljetnih orgulja započeo najljepšu božićnu pjesmu ,, NARODI NAM SE KRALJ NEBESKI ” što bi cijeli puk prihvatio i to je bio nezaboravan i lijep ugođaj. Nakon izlaska iz crkve svi su si međusobno  čestitali Božić i Kristovo porođenje. Nije se onda pucnjavom slavilo , a ako bi se i začuo poneki pucanj negdje u Pridvorju znalo se da je to neko opalio iz stare kubure ili podrezanog karabina, a govorilo se da su to sigurno lovčani. Nakon čestitanja, svi bi se požurili  svojim kućama. Dolaskom kući onima  koji nisu bili na Ponoćki čestitao bi se Božić, a glava obitelji  bi s nožem i tanjurom otišao  u podrum, odrezao bi but od pečenke i donio zdjelu pača-hladetine, što je značilo da je post prošao i da božićni mrs može započeti. Rođaci koji su prolazili kraj naše kuće vraćajući se s Ponoćke, a to je najčešće bio moj ujak Mija, svratili bi kod nas , zajedno bi  sa  nama jeo, popio bi koju čašu vina, tako da bi mu  bilo lakše doći do svoje kuće, koja je od naše bila udaljena dva kilometra.

Na sam dan Božića nikuda se nije išlo, osim nas djece koji bi opet s radošću odradili u komšiluku čestitanje porođenja Isusa Krista, a potom od Polnoćke i ranog ustajanja umorni  u popodnevnim  bi satima   kunjali i odmarali negdje u zapećku ili ćošku kreveta, onako na zabačenom jastuku.

Drugog dana Božića, na dan Sv. Stjepana Prvomučenika , obično smo bili kod dida Stipe na imendanu ,a treći dan po Božiću imendan je slavio otac moje majke , did Iva, koji se znao napiti samo na taj dani i to od sreće i radosti što smo mu svi došli i što nas se toliko puno okupilo. Vino se nosilo u amperima (kantama), a fala Bogu bilo ga je, jer je moj did Iva imao najveći vinograd u našem selu.

Eto, tako je to nekada  bilo dočekivanje i slavljenje Božića u našem kraju i u  neko moje vrijeme. Znam da to i  tako nešto  više nikada neće, niti može,  biti i zato veliko HVALA svima onima,  kojih već odavno među nama nema, jer  oni su ovu priču stvorili ovakvom ne zaboravnom  i  moj život obogatili lijepim i trajnim  uspomenama i sjećanjima.

Related Post