Zna se! Srljamo! Idemo dalje! Da, nažalost! Sve smo dublje i dublje upacani u jarugu živog blata. Sluđeni bauljamo i glavinjamo kao pijane kokoši u mrakovima neokrečenih tunelčina. Pipkamo sumanuto ne bi li nabasali na ikakvu zrakicu svjetla. Kriza je? Ma kakva kriza!
Pohodilo nas milenijsko ludilo, tutnji po nama još od
stoljeća sedmog. Plivamo i ronimo u pljuskovima proljeva, u splačinama domoljubnog cvileža i prenemaganja. Rastapamo se u povijesnom podrepaštvu i sluganskoj servilnosti. Općem ulagivanju, malo lijevo malo desno. Kako vjetrovi pušu.
Mahnito mlataramo barjacima, sričemo davorije, diplimo, gudimo i tamburamo, podcikujemo podoknice i budnice koje nikoga ne razbuđuju. Žarko smo žudili k obilju šarenih drangulija i privlačnih pica-boca, čeznuli za blagodatima kapitalizma. Dobili smo ga i to u sirovom stanju, a la vild.
Radosno skakućemo kao ovčice oko oltara šoping centara. Svakodnevno buljimo u izloge lopovluka, nemorala i neodgovornosti.
Zajahali su nas čopori razularenih i nedotupavnih dojučerašnjih gologuzanera, jajara, gaćara i kokošara, sitnih lopova u likovima tobožnjih tajkuna.
Mutni potoci bujičari naplavili su i navaljali muljaru u ovu pitomu, idiličnu i pastoralnu dolinu.
Rasipači slatkorječivog, kićoznog i hinjenog domoljublja, opelješili su poput gusjenica gubara zemljicu nam Kroaciju.
Dok je „stokica sitnog zuba“ rastjerivala balvanoglave hrpe čedoslava i njihove zaluđene družine, dotle podobni maheri, stališi, moćnici, uholaže, buljuci kameleona, luftiguzi, sve sam goli fušak, obrstili sve što se može – do gole kože!
Ostaje pustoš, zadah truleži, smrdeži i prdeži…
Zavapili smo!!!
Postoji li neka spasonosna formula za izbavljenje iz ove luđačke košulje?
Da možda unajmimo čileanske megabušilice i rovokopače, NASINE kapsule da nas izvuku iz ovog brloga.?
Jedan starorimski mudrac i poeta po imenu Tulije Flavije Kajo Panižaj napisa i reče veliku istinu:„u svakom čovjeku negdje duboko leži –govno!“
Zvuči paradoksalno ali možda je to putokaz, misao voditeljica, šifra naše epohalne i svijetle budućnosti!
U ovim našim ruralnim bespućima zbiljne propasti, vukojazbinama i povijesnim vododerinama cvatu iskonski običaji prežderavanja. Svetinje su kirvaji, proštenja, derneci, tulumi…
A gdje se mukte krkači i tamane hrpe jestivih stvari, gdje se loče i ožderava, roje se najdomoljubniji trbuhozborci, podrigivači i vrle nabiguzice svih boja i vrsta.
Uz cajke i radodajke, uz sisotresni turbo folk, pučanstvo tugaljivo pjevuši: „otišo si s malo vitra, sarmu nisi prob’o“…
Sve uz drmeš u ritmu – šta su jeli naši stari.
Nitko da se priupita: – kak’ su srali naši stari!
A da se to pitanje postavi, saznali bi da su naši stari taj uzvišeni ritual obavljali u svojim vrtovima, oplemenjujući domaću vegetaciju.
Jedan čiča svakodnevno to je obavljao u svinjcu ostavljajući svome krmku tovljeniku – desert.
A danas?
Gdje završava ta prezrena, neugledna i pomalo smrdljiva hrpica?
Buć! I gotovo uz posmrtni zvuk vodokotlića odlazi u nepovrat.
Osim ako neko domoljubno osviješteno čeljade, neka nježna dušica to obzirno položi nježno na zelenu travicu iza kakva grma u perivoju.
Tužan i jadan završetak pojedenih i popijenih delicija, specijaliteta i kulinarskih perverzija. Ne smiješ to čestitu čovjeku pokazati, a kamo li pod nos nekome gurnuti.
Doba je neviđene potrebe za svekolikim novim oblicima energije.
A gdje smo mi?
Da li o tome itko razmišlja?
Itekako razmišljamo!
Počnimo odmah!
Sada ili nikada, pitanje je!
Kilovati, gigabajti, megatoni, sve nam se to nudi sada i ovdje. Treba nam samo malo više soli u glavi.
Računajmo! Ima nas četiri milijuna i kusur domoljubnih, malih i velikih, pametnih i polupametnih. Svaki od nas obvezatno dnevno kakne brat bratu pola kilograma prvorazredne tople kakice. To je preko – dva milijuna kilograma stvarno dragocjenog resursa. Računajmo kolika je to zadivljujuća količina godišnje proizvodnje nove bioenergetske sirovine…
Naši su stari svojom kakom oplemenjivali brda i doline.
Nova super informatička era donijela je svemirsku tehnologiju. Nju ćemo obilno koristiti da osvijetlimo naše turobne i mračne domoljubne staze i bogaze.
Ako netko misli da će nastati općenarodno sakupljanje govana, vara se. Neće se osnivati ni tvrtke za distribuciju govnarskih proizvoda. Za sve takve poslove ovlaštena je jedino provjerena najdomoljubnija kumpanija – „zna se“. Sve će se odvijati u najvećoj tišini uz pomoć najsuvremenije tehnologije. Svaki osvjedočeni domoljub, a posebno onaj koji na svojim runjavim grudima nosi duboke ožiljke i znakove vatrenog busanja u prsa, na svojoj časnoj guzici nosit će specijalni uređaj, minikontejner, sofisticiranu spravu nazvanu – guzomiks!
To je tekovina domaćih supermena i vunderkinda, planetarne patriotske hiperpameti. Produktivni resursni mozgotres.
Na tim projektima radili su timovi našeg najglamuroznijeg establišmenta, ponajprije respektabilne estradne zvijezde i spindoktori, celebriti maheri i još sva sila medijskih mogula, posebno iz žutog revijalnog tiska. Treba posebno istaknuti vrle političke djelatnike, žonglere i saborske iluzioniste iz „zna se“ kumpanije.
Epohalni izum guzomiks vinuo nas je u sam vrh europejske uljudbe.
Svakodnevno salijeću nas visoki dužnosnici NASE i NATO-a. Žele pod svaku cijenu otkupiti licencu genijalnog guzomiksa. Nude astronomske svote eura, jena, funta, dolara, juana. Sve to nude spakirano u vreće i crne torbe, kako je već kod nas uhodan običaj novčanih transakcija.
U čemu je tajna guzomiksa?
Čim domoljubni subjekt ispusti dragocjeni resurs – sadržaj svojega blagoutroblja, bila to rijetka ili gusta materija ili pak vjetroviti oblik resursa, u hipu, u trenutku posebni senzori analiziraju, selekcioniraju, recikliraju obično domaće govno i pretvaraju ga u finu eterično-plazmatičnu energiju. Tu energiju guzomiksi odmah šalju bežićnim putem u centralnu središnjicu najdomoljubnije kumpanije „zna se“. Središnjica energiju raspoređuje najprije podobnim patriotima diljem lijepe nam naše.
Turbo domoljubiva kumpanija „zna se“ jedna je vrlo simpatična i dražesna tvrtka, ustvari bratstvo diletantsko–amaterskog tipa. Udruženje – bratstvo „zna se“ posjeduje izuzetne, gotovo čarobnjačke moći. Neprimjetno pretvara vidljivo u nevidljivo, iz stvarnog u nestvarno, naročito pretvorbe na nacionalnoj razini. Sve to u stilu – ćiri ba – ćiri bu… ili – tko nabije taj dobije…
Pučanstvo je očarano, firma „zna se“ ostvaruje tisućljetne čežnje povijesne zbiljnosti.
Eterično – plazmična energija sakupljena iz mnoštva domoljubnih guzomiksa lebdi i treperi poput polarne svjetlosti iznad čelnika i odličnika ovog bratstva i stvara oko njihovih glava sjajnu auru, pa pučanstvu daje sliku svetačkih ukazanja.
Jedan predivan reality i light show, koji razdragano domoljubno općinstvo dovodi do zanosa i delirium tremensa…
Čak su i uvrnuti i mrzovoljni briselski pisari dirnuti do suza.
Vrhovnici i odličnici kumpanije „zna se“ sada imaju jedinstvenu mogućnost opće kontrole svakog domoljuba, da ne skrene sa zacrtanog puta povijesne zbiljnosti. To se čini vrlo jednostavno. Preko guzomiksa legalno i legitimno zaviruje se u svako prkno.
Na licu mjesta na svom monitoru očitava se domoljubno, duhovno i sigurnosno stanje u svakom pojedincu. Cijela nam je domaja u zanosu općeg blagostanja. Pliva se u mjehurićima sapunica, a estradne mega zvijezde i novo ustoličeni narodni tajkuni šakom i kapom dijele pučanstvu višak svojeg bogatstva. Posvuda niču velike cirkuske arene i velešatori u kojima domoljubni cirkusanti izvode svakovrsne narodu ugodne akrobacije.
Posebno je živo u aleji domoljubnih guzonja gdje su na svakom koraku poprsja znamenitih seronja. Njihove slavne likove pučanstvo kiti lovorovim vijencima. Dužnost je svakog domoljuba da se pred svakim poprsjem klasično pokaki kao znak zahvalnosti i odanosti kumpaniji – „zna se“!
Lipo vas štima stari Šokac Toma Didim zvani baj’ Stipa Baguda.
