POŽEGA – Požeška biskupija organizirala je od 16. do 23. veljače 2016. u suradnji s Putničkom agencijom Ichtis d.d.o.o. iz Splita hodočašće u Svetu zemlju o 20. obljetnici svoga utemeljenja i Izvanrednog jubileja milosrđa.
Više od stotinu hodočasnika na čelu s biskupom Antunom Škvorčevićem i dvadeset svećenika, pod vodstvom Nataše Bulić i fra Miroslava Modrića, sletjevši u zračnu luku „Ben-Gurion“ u Tel Avivu krenulo je autobusima prema Nazaretu, uspelo se 16. veljače na goru Karmel koja čuva spomen na Iliju Proroka te je u karmelićanskoj crkvi Stella maris imalo prvo slavlje svete mise. Biskup je podsjetio hodočasnike kako su došli u zemlju gdje je Bog govorio a mnogi ga čuli, među njima prorok Ilija i Isusova Majka Marija, te ih je pozvao da otvore sva osjetila srca te i oni na tragovima koje čuva Sveta Zemlja čuju Božju riječ u svoj njezinoj dubini i snazi istine. Pored toga prikazao je Iliju kao borca za Božju jedinstvenost naspram Baalova idola a čovjeka kao biće transcendencije po vjeri u Boga i moralno djelovanje te je pozvao hodočasnike da se obnove u tim proročkim dimenzijama svoga života i u hrvatsku zemlju gdje je sve agresivniji pristup čovjeku kao jednodimenzionalnom proizvodno-potrošačkom i moralno zapuštenom biću s hodočašća ponesu ozdravljujuće iskustvo čovjeka opredijeljena za Boga i učvršćena u temeljnim vrijednostima koja humaniziraju njegov osobni i društveni život.
Program hodočašća krenuo je od Nazareta, mjesta Isusova začeća, preko Galileje prema Judeji i Jeruzalemu gdje je Gospodin mukom, smrću i uskrsnućem izvršio svoje mesijansko poslanje oslobođenja čovjeka od grijeha i smrti. Na svakom mjestu povezanom s Isusovim djelovanjem fra Miro i gđa. Nataša upoznali su hodočasnike s povijesnim i arheološkim tragovima a biskup Škvorčević uputio vjersko-teološku poruku. Silazeći 17. veljače prema Galilejskom jezeru, svratili su se u Kanu gdje je biskup podsjetio kako je Marija na svadbenoj svečanosti uvela Isusa u jednu mladu obitelj čijom je snagom ljubavi moguće u braku pobijediti nemoć sebičnosti, upozorila je kako je potrebno činiti ono što Isus kaže te po njegovu znaku pretvaranja vode u vino pomogla učenicima prepoznati tko je Isus i da ostanu trajno s njime. Uz obalu Genezaretskog jezera posjetili su više lokaliteta, među ostalim Tabghu, mjesto umnažanja kruha, crkvu Petrova prvenstva s biskupovim izlaganjem o Crkvi koja nije organizacija nego organizam živoga uskrslog Krista, zajedništva izgrađenog na poslanju apostola i biskupa kao zbora apostolskih nasljednika. Otisnuli se na jezero gdje je biskup protumačio kako je Isus po jednostavnim svakodnevnim prirodnim stvarnostima poput vode i kruha otkrivao dublju, otajstvenu razinu našeg postojanja u koju nas želi uvesti. Osvijetlio je višestruko značenje vode, napose njezinu moć da uz malo topline u posijanom sjemenu pokrene klicu te ona izraste u stabljiku i donese obilat rod. Upozorio je kako po Isusovu nalogu voda na koju zazivamo moć Duha Svetoga, postaje sakramentalno moćnom u krštenju pokrenuti u nama nadnaravni život, uvesti nas u zajedništvo Isusove sudbine prijelaza iz smrti u život. Hodočasnici su u crkvi izgrađenoj iznad Petrove kuće koja je bila Isusov svojevrsni dom, slavili svetu misu, tijekom koje je biskup podsjetio da se iz ove crkve – osim navedene kuće vidi sinagoga gdje je Isus predstavio sebe kao kruh života te Genezaretsko jezero na kojem su Isusovi učenici ribarili i odakle ih je pozvao da ga nasljeduju, podsjetivši na značenje tih mjesta u Gospodinovu djelovanju. U homiliji protumačio je Isusovu ljubav kojom polaže svoje tijelo i prolijeva krv za druge kao čin kojim pobjeđuje smrt, kao što i kruh koji se pretvara u životnu snagu kad ga blagujemo ima svoje ishodište u umiranju posijanog zrna pšenice u zemlju, svojevrsnom uništavanju mljevenjem u brašno bogatog roda pšenice iz jednog umrlog zrna, pečenju umijesitog kruha na vatri. Biskup je zaključio kako je ljubav umiranje da bi života bilo, a sebičnost umiranje za nestanak te je pozvao hodočasnike da se obnove u opredjeljenju za Isusovo umiranje te u njima pobijedi život. Nakon svete mise posjetili su Brdo blaženstava i još neka sveta mjesta.
Sljedeći dan, 18. veljače bio je posvećen Nazaretu. Središnji događaj bio je slavlje svete mise na glavnom oltaru Bazilike Isusova naviještenja. Biskup je podsjetio kako je ovdje Bog s jednostavnom djevojkom Marijom iz Nazareta, po Sinu svome rođenom od Djevice započeo ostvarivati svoj naum o novom čovjeku. Istaknuo je da nam Nazaret svjedoči kako Bog voli male i maleno, da je sve njegovo usmjereno na čovjeka za kojeg djeluje i po malenom ostvaruje svoje veliko djelo. Pozvao je hodočasnike da svoj naoko maleni život otvore Bogu kako bi se u njima mogao ostvarivati veliki njegov naum. Kazao je da nam Nazaret po Djevici koja je začela po Duhu Svetom još svjedoči kako se prodor života prema njegovu konačnom stanju može dogoditi samo snagom Duha, i da se on upravo tako počeo ostvarivati u Isusu Kristu, kako je to sam Isus protumačio u nazaretskoj sinagogi. Upozorio je biskup da Isus u svom rodnom gradu nije mogao učiniti čuda jer mu nisu vjerovali, te je pozvao hodočasnike da se ovdje ponovno uvrste među učenike koji mu vjeruju te otvaraju svoje živote moći njegova Duha i njegovoj pobjedi nad smrću. Protumačio je također značenje molitve „Anđeo Gospodnji navijestio Mariji“. Pod vodstvom fra Mateja Hećimovića iz nazaretske franjevačke zajednice, rodom iz župe Bučje u Požeškoj biskupiji, hodočasnici su razgledali Baziliku, napose prostore nekadašnjeg nazaretskog naselja i po predaji kuću navještenja, crkvu sv. Josipa i druge znamenitosti, sudjelovali u podne na zajedničkoj molitvi „Anđeo Gospodnji“ nakon koje je biskup podijeli blagoslov svima nazočnima.
Krenuli su nakon toga prema brdu Taboru, gdje je biskup progovorio o značenje Isusova preobraženja snagom Duha Svetoga, kamo je poveo čovjeka svojom mukom i uskrsnućem, za razliku od pretvorbe koja ostaje na izvanjskoj razini, nerijetko nečasnoj, kao što se to dogodilo i u Hrvatskoj u tzv. pretvorbi društvenog vlasništva u privatno. Upozorio je na slavonsku hrastovinu kojom je izgrađen svod crkve Isusova preobraženja, a koju je pribavio franjevac Franković, rođen u Štivici, dugogodišnji član zajednice na Taboru. Put je potom vodio pokraj novozavjetnog mjesta Nain, koje podsjeća na uskrišenja mrtvog sina jedinca u majke, gdje je biskup ukazao na sv. Augustina koji je u svojem obraćenju od zlog mladenačkog puta prepoznao uskrišenje od mrtvih na radost njegove majke Monike, te protumačio kako je tjelesno uskrišenje samo znak Isusove moći ozdraviti čovjeka od grijeha po kojem je on ranjen na smrt a koje nazivamo uskrsnuće. Hodočasnici su se spustili u dolinu rijeke Jordan te preko Jerihona uzišli u Jeruzalem podsjećajući se na usputnim mjestima događaja iz Isusova života. Prolazeći pustinjskim putom između Jerihona i Jeruzalema pročitali su evanđeoski ulomak o milosrdnom Samarijancu što je bila prigoda biskupu protumačiti hodočasnicima značenje milosrđa u godini Izvanrednog jubileja milosrđa.
U Betlehemu su se smjestili u hotel nedaleko bazilike Isusova rođenja, u koju su se uputili sutradan, 19. veljače, posjetili mjesto rođenja, pojedinačno poljubili zvijezdu koja svjedoči o tom odgađaju te su u crkvi sv. Katarine slavili svetu misu. Biskup je čestitao nazočnima Božić u korizmi, istaknuvši da smo na mjestu gdje je rođenje Sina Očeva u siromaštvu betlehemske štalice, znak naizgledne nemoći ljubavi, koja će se na vrhuncu očitovati u njegovoj odbačenosti, osudi i ubojstvu na križu te tako pobijediti smrt. U homiliji biskup je podsjetio na strategiju cara Augusta, koji popisuje pučanstvo svoga carstva, da bi izmjerio svoju moć koja ide samo do smrti, upozorio na Božju strategiju u Isusu Kristu koji putem siromaštva i odbačenosti ostvaruje svoju moć pobjede i same smrti. Anđeoskim riječima upućenim pastirima „Ne bojte se“, biskup je ohrabrio hodočasnike da se ne boje svoje malenosti i siromaštva, nego da ih velikim povjerenjem i radošću otvore Isusu Kristu i njegovu djelovanju te on u njima ostvari svoje djelo milosrđa, po kojem će Hrvatska biti moćnija od svega onoga što očekuje iz ljudskih mogućnosti. Kazao je da tim putem omoguće da u domovini svaki dan bude Božić. Hodočasnici su razgledali špilju „Mlijeka“, špilju sv. Jeronima i druge betlehemske zanimljivosti te se popodne uputili u Ain Karem gdje su posjetili spomen crkvu susreta Marije i Elizabete te crkvu sv. Ivana Krstitelja, gdje je biskup hodočasnike potaknuo da poput dviju rođakinja promatraju druge u onome što je Bog u njima ostvario, da ga slave i jedni drugima budu potpora na ostvarivanju svega što je Bog s njima naumio. Osim što su razgledali i ploče s natpisima „Veliča“ i „Blagoslovljen“, hodočasnici su zajedno otpjevali ta dva hvalospjeva.
Sljedećeg dana, 20. veljače požeški hodočasnici posjetili su sveti grad Jeruzalem, Sion s dvoranom posljednje večere, ostatke franjevačkog samostana gdje je u 15. stoljeću živio sv. Nikola Tavelić, podnijevši mučeničku smrt za Isusa Krista, i crkvu Marijina usnuća. Biskup je ovdje upozorio kako u Jeruzalemu ne susrećemo spomenik podignut Isusu Kristu, niti neka velika zdanja koja bi na njega podsjećala, da su se i povijesni događaji protivni kršćanstvu pobrinuli da ima malo očuvanih vidljivih i opipljivih tragova. Istaknuo je kako je Isusovo djelo u ljudima, ponajprije u apostolima koje je na posljednjoj večeri opunomoćio da u njegovo ime vrše spomen-čin, svetu euharistiju, obnavljaju njegovu žrtvu na križu po kojoj je prisutna njegova ljubav pobjednica nad smrću, čini nas njezinim dionicima i izgrađuje u zajedništvo Crkve, koja nije ljudska organizacija, nego njegov živi organizam. Podsjetio je kako smo u novije vrijeme bili svjedoci kod nas da se sve materijalno može porušiti kao što se dogodilo u Voćinu u vrijeme Domovinskog rata a u Pleternici za vrijeme II. svjetskog rata, ali da je ondje ostala živa snaga Duha koju su vjernici zagovorom Isusove Majke snažno doživljavali okupljajući se i na ruševinama spomenutih zdanja, te je tako u njima pobjeđivao Duh. Pozvao je hodočasnike da se obnove u toj svijesti pripadnosti Isusove Crkve, da je vole i budu njezinim živim članovima u hrvatskom društvu. Hodočasnici su posjetili potom i Zapadni zid, tzv. Zid plača, Židovsku četvrt da bi se uputili u Samostan bičevanja te ondje započeli križni put, koji ih je vodio preko Via dolorosa do Bazilike sv. groba. U crkvi Isusova bičevanja pozdravio ih je fra Tomislav Vuku, rodom iz Cernika u Požeškoj biskupiji, trenutačno profesor na Biblijskom institutu u Jeruzalemu. Križni put je predvodio biskup Antun zajedno sa svećenicima hodočasnicima.
Uputili su se potom na Maslinsku goru, posjetili mjesto Isusova uzašašća, crkvu Očenaša, kapelu „Gospodin je plakao“ odakle puca poseban pogled na Jeruzalem, gdje je biskup hodočasnike uveo u vjerničko značenje svih događaja vezanih za spomenuta mjesta. U Getzemanskom vrtu u crkvi Isusove smrtne tjeskobe slavili su svetu misu. Biskup ih je podsjetio kako je ovdje Sin Očev u krvavom znoju očitovao svu težinu ljudskog grijeha i zla, kao i Božji odgovor milosrđa na to stanje. Upozorio je kako je u tom krvavom Isusovu znoju na svoj način prisutna i Judina izdaja, Petrovo zatajenje, odreknuće od Učitelja i bijeg učenika, ali i Božja neslomljiva vjernost upravo takvom čovjeku, koji svojim obraćenjem postaje njezinim dionikom. Istaknuo je Isusovu na smrt spremnu slobodu kojom je odgovorio na stanje zla i smrti, preuzeo ih na sebe da bi ih pobijedila ljubav jača od smrti, milosrđe koje je iznad nemoći zla. Pozvao je hodočasnike da na ovom mjestu i u ovom slavlju očituju Isusu poljubac vjernosti, povjere Božjem milosrđu svoje nemoći i umiranja, budu izliječeni njegovom krvlju vjernosti i ljubavi. Na svršetku slavlja svi su hodočasnici na čelu s biskupom i svećenicima poljubili stijenu za koju se vjeruje da je bila svjedokom Isusova krvava znoja zajedno sa okolnim tisućljetnim maslinama. Na slavlju je sudjelovao i Pjer Šimunović, hrvatski veleposlanik u Tel Avivu, koji je nakon mise pozdravio biskupa i hodočasnike.
U nedjelju, 21. veljače hodočasnici su pokraj Betlehema posjetili Pastirsku poljanu te se uputili prema dolini rijeke Jordana, zaustavili se u pustinji da bi se podsjetili na Isusovo napastovanje, svratili se na mjesto gdje je prema predaji Ivan krstio Isusa na rijeci Jordanu. Biskup je protumačio značenje Ivanova krštenja za razliku od današnjeg Isusova krštenja te su svi svečano obnovili svoja krsna obećanja i u znak toga poškropili se jordanskom vodom. Otputovali su potom u Jerihon gdje su u crkvu Dobrog pastira slavili svetu misu. Spomenuli su se onoga što se zbilo u Jerihonu, napose ozdravljenja Bartimeja, sina Timejeva, slijepca od rođenja, Isusova susreta sa Zakejom u njegovoj kući te značenja koja ti događaji imaju još danas. U homiliji biskup se posebno zaustavio na Isusovu četrdesetodnevnom boravku u nedalekoj pustinji, te protumačio kako je on bio ondje napastovan od đavla a kušan od Oca. Protumačio ja kako je svaki čovjek biće ograničene slobode koja ne određuje što je zlo a što dobro, da je ranjen iskonskim grijehom, napastovan od Zloga da se prikloni zlu, da je na taj način Zli pristupio i Isusu, nagovarajući ga da se opredijeli ići putem bogatstva, časti i slave, što je Isus odbio pozivajući se na snagu Božje riječi i posvemašnjeg životnog opredjeljenja za Oca. Biskup je naglasio da je samo Isusu pobijedio zamke Zloga, te je pozvao hodočasnike da i sami nastoje upravo u Isusu Kristu biti jačima od đavolskih lukavosti. Uputili su se potom u Kumran, upoznali se sa životom Esena, nalazištima svetopisamskih svitaka a napose sa životom sv. Ivana Krstitelja i s nedalekom Masadom. Imali su prilike okupati se u Mrtvome moru i iskusiti njegovu posebnost.
Posljednjeg dana, 22. veljače požeški hodočasnici u ranim jutarnjim satima zajedno s jeruzalemskom franjevačkom zajednicom sudjelovali su u Bazilici svetoga groba na mjestu Isusova groba, odnosno uskrsnuća na svečanom euharistijskom slavlju koje je predvodio biskup Škvorčević a pjevali spomenuti franjevci. Biskup je u uvodu kazao da se nalazimo na najpotresnijoj zemaljskoj i svemirskoj točki gdje je Sin Očev, predan u ruke ljudi, osuđen i ubijen, položen u grob i iz njega slavno ustao, pobijedio smrt i uveo čovjeka i sve stvoreno u konačno stanje punine života na koje ih je pozvao Bog. Kazao je nazočnima da je tako pobijedilo milosrđe, i da u Godini milosrđa upravo ovdje povjere Isusu Kristu svoje vlastite nemoći i umiranja, svoje obitelji i cijeli naš narod, napose svoju Požešku biskupiju o 20. obljetnici njezina utemeljenja.
U homiliji biskup je među ostalim istaknuo da postoje određene povijesne činjenice o Isusu Kristu, poznate svim Židovima, koje spominje sv. Petar u svom govoru na Pedesetnicu: da je Isus prošao zemljom čineći velika znamenja, da je bio ubijen i položen u grob, ali da je treći dan uskrsnuo, čemu je on s apostolima svjedok. Biskup je pojasnio kako je o Isusovu životu i smrti moguće praviti znanstvene radove i utvrđivati činjenice o onome što pripada povijesti. Ali da to nije moguće s Isusovim uskrsnućem jer je ono stvarnost više razine, nadpovijesni događaj koji se zbio u povijesti. Kazao je da Isus nije razvijao nikakvu teoriju o uskrsnuću, nego je naviještao svoje uskrsnuće, da se četrdeset dana ukazivao učenicima i na različite način ih uvjeravao da je cjelovito i svojom tjelesnošću živ na novoj preobraženoj razini postojanja te da je na taj način osposobio Petra i druge apostole da postanu njegovim svjedocima. Biskup je dodao kako je Duh Sveti na dan Pedesetnice pretvorio cjelovito apostolsko iskustvo Isusa Krista povijesnog i uskrslog u živu stvarnost apostolskog svjedočanstva, kojim je započela živjeti Crkva i po kojem traje tijekom dvije tisuće godina, a trinaest stoljeća u hrvatskom narodu. Biskup je još podsjetio kako se po riječima sv. Pavla vjerom uzdižemo u nadspoznajni svijet Isusova uskrsnuća i postajemo dionicima njegove nadpovijesne stvarnosti kojoj po Božjem naumu pripadamo. Potaknuo je hodočasnike da ne dopuste bilo kome da ih svede na razinu ljudskih nemoćnih i ograničenih mogućnosti, nego da na Isusovu grobu učvršćeni vjerom u uskrsnuće, snažno svjedoče u hrvatskom društvu stvarnost u koju nas je Isus Krist smjestio svojom mukom, smrću i uskrsnućem.
Istoga dana hrvatski hodočasnici posjetili su još neka sveta mjesta u Jeruzalemu te su navečer u betlehemskom hotelu zajednički zaključili svoj program. Sutradan, 23. veljače poletjeli su zrakoplovom prema hrvatskoj domovini, ispunjeni zahvalnošću i dubokim iskustvom vjere, poželjevši se ponovno vratiti na sveta mjesta Isusova života.
