ŠTO JE TO HOSPICIJ?

3279 0

“Što je to hospicij?” – upitao me čitatelj ove rubrike jer je čuo da se u Rijeci gradi prvi hospicij u Hrvatskoj. Pročitajte odgovor! Europska deklaracija o pravima čovjeka određuje da pacijenti imaju pravo na medicinsku zaštitu do smrti, te pravo na

dostojanstvenu smrt. Svako se pravedno i dostojanstveno ljudsko društvo određuje prema svome stavu i pogledu na one koji pate te kako se prema njima odnosi.

 

Život je najveća vrijednost koju čovjek ima. Nažalost, zdravi ljudi o tome uopće ne razmišljaju sve dok se ne razbole, jer samo bolesni trebaju zdravlje – kako smo ovdje već spomenuli, a ova problematika ih ni ne zanima. O toj se temi malo govorilo, stoga je većini taj problem nepoznat.

Kad se ljudi razbole od neizlječivih bolesti, pate i trpe bolove, a pojava straha od neizvjesnosti i smrti je nepodnošljiva. Možemo se složiti da takve bolesti i patnja postaju granica i kušnja za ljudski um, posebice kad se ostane napušten i sam.

Papa Ivan Pavao II. još je 1977.godine u svojoj poruci za Svjetski dan bolesnika rekao: “Po Isusovu primjeru treba se približiti čovjeku koji trpi kao dobri Samarićanin!”. Nelson Mandela je 1994. godine rekao: “Ljudi su neizmjerno dragocjeni, čak i na kraju svojeg života oni najviše znače!”

U svijetu u kojem danas živimo previše ljudi umire u patnji, ostaje isključeno iz obiteljske ljubavi, ali i zajednice u kojoj živi. Zdravstvene ustanove vrlo rijetko i malo takvih bolesnika zadržavaju u bolnici. Nakon dijagnoze zloćudnih i neizlječivih bolesti odmah otpuštaju bolesnika. To se posebno vidi danas kad se u zdravstvu gleda na svaku kunu. Što učiniti s takvim bolesnicima? Kakav je naš stav o tome?

Adolf Hitler je 1939. godine potpisao da neizlječivi bolesnik može biti usmrćen! Ta odluka otvorila je put ratnom zločincu, dr. Mendelu, koji je u logorima usmrtio 275 osoba, što je nakon rata dokazano na sudu u Nurnbergu.

U svojoj dugogodišnjoj liječničkoj praksi osobno sam vidio mnoge takozvane “beznadne” bolesnike koji su se uz liječenje oporavili, a neki i ozdravili. Kad se bolesnik nađe u takvom bezizlaznom stanju teško može postupiti ispravno, a još teže bez podrške drugih. Drugi se, ako nisu posebno educirani, teško mogu uživjeti u bolesnikove tegobe. Poznat je slučaj operacije jedne djevojke zbog raka na želucu za koju se mislilo da će ubrzo umrijeti, a ona je iduće godine pobijedila na teniskom turniru.

Neizlječiv bolesnik ne traži izbavljenje od smrti već od tegoba i bolova, a ponekad i samo malo produljenje života koji zdrave osobe ne smatraju vrijednim.

Viktor Hugo je napisao: “Bog je ljudima dao nadu!” Ona je zaista nekad kao lijek. Teško je gledati bližnjeg ili najdražeg kako pati. Kako postupati u BEZNAĐU?

Zbog takvih se razloga u Engleskoj prije 48 godina pojavio HOSPICIJSKI POKRET koji je prerastao u hospicijsku skrb danas nazvanu PALIJATIVNA SKRB. Pokret je nastao iz spoznaje da je potrebno slušati bolesnika i obratiti pozornost na njegove potrebe i zahtjeve.

Suzbijaju li se i uspješno ublažavaju bolovi i tegobe teške bolesti koja stalno napreduje i ne reagira na liječenje, bolesnik će uz AKTIVNU POTPORU osloboditi svoju vlastitu potencijalnu snagu koja još postoji i SAM započeti upravljati svojom bolesti, patnjama i posljedicama.

Odnos bolesnika i liječnika danas je vrlo složen. Ni običnu gripu svi ne prihvaćamo jednako, a kamoli tešku i neizlječivu bolest. Bez točnih saznanja bolesnik ostaje zbunjen kao pilot koji bez instrumenata mora spustiti zrakoplov. Načela skrbi beznadnih bolesnika moraju biti ista kao u bilo kojoj bolesti i nitko nema pravo otpisivati takvog bolesnika.

Moderna se hospicijska skrb, briga o teškom bolesniku, pojavljuje kao NOVI PRISTUP, životu, umiranju i smrti!

Da odgovorim što je to HOSPICIJ. Hospicij je stara riječ koja znači GOSTINAC ili mjesto gdje putnik u prolazu može otpočinuti. Neinformirani misle da je to neka zgrada, kao bolnica ili slično u koju bi smjestili bolesnika u krajnjoj fazi njegove bolesti. NE!

To nije hospicij. Hospicij je razrada jednog novog pokreta i filozofije koja obećava dostojan život čovjeka do njegovog kraja uz temeljnu obnovu obiteljskih odnosa.

To nisu mjesta za umiranje što se, zbog neznanja, često smatra. To bi trebala biti mjesta gdje će se vršiti psihička i fizička stabilizacija bolesnika, kontakti s liječnicima, njegovateljicama, volonterima, socijalnim radnicima, svećenicima, članovima obitelji uz podršku u kućnoj njezi, ali i uz podršku zajednice.

Malo dijete, kao novorođeni čovjek, treba puno njege i potpore roditelja i obitelji, kao i društva što je svima jasno. Isto to je potrebno i čovjeku na kraju njegova života, posebice u teškoj bolesti kad je najčešće napušten i sam!

Hospicij je novi pristup podizanja dostojanstva teško bolesnih i umirućih osoba uz drugačiji pristup suzbijanju i trajnoj kontroli boli, uz poticanje bolesnika, promjenu plana dosadašnjeg liječenja, hospicijsku skrb i samopomoć jer su život i smrt dva kraja istoga lanca.

Hospicij ne treba shvaćati kao domove za njegu već kao vraćanje umirućeg bolesnika u njegov DOM, u njegovu obitelj koja je obučena za poboljšanje ostatka života i ispunjavanje njegovih posljednjih želja, uz naglasak na TIMSKI rad.

U tom se slučaju javlja pitanje komunikacije, etike i humanizma, bez produžavanja života bolesnika po svaku cijenu. Ponekad takvi bolesnici trebaju samo par dana da bi završili neke obaveze, poruke, oporuke i sl.

Moram napomenuti da je pitanje skrbi o starim i nemoćnim osobama nešto sasvim drugo jer oni ne moraju biti bolesni! Za takve je osobe potreban sasvim drugačiji pristup. Za njih rade Centri socijalne skrbi, Hrvatski crveni križ, volonteri, udruge, Caritas i dr.

CILJ hospicija je spriječiti patnje i bol i to redovito do kraja, po mogućnosti u domu bolesnika, voditi računa o uzimanju lijekova u pravoj dozi, najbolje preko usta i u pravo vrijeme te se približiti bolesniku koji umire. Umiranje ili predsmrtno stanje naziva se agonija. U takvom stanju zbog pomanjkanja kisika u mozgu bolesniku je smanjena mogućnost donošenja svjesnih odluka. Bilo je rijetkih slučajeva kad su se bolesnici iz agonije povratili u svjesno stanje. Dogodilo se i da je bolesnik sasvim dobro, a onda iznenada nastupi smrt. Takva stanja zbunjuju laike, pa se to mora raspoznavati. U tijelu svako tkivo umire svojom smrću. Primjerice spermiji žive i 117 sati nakon smrti čovjeka. U agoniji nema smisla obavljati bilo kakve dijagnostičke zahvate ili operacije.

U hospiciju se sve ovo uzima u obzir i NIJE protuteža eutanaziji, koja je kod nas zabranjena i nikad ne bi trebala biti prihvaćena. Eutanazija je sasvim druga problematika.

U Hrvatskoj je HOSPICIJSKO DRUŠTVO prvi put osnovano 1994. godine. Svake godine 8. listopada Svjetski je dan hospicija. Prvi hospicijski kongres u Hrvatskoj održan je 2006. godine. Na njemu je izneseno da potrebu za hospicijem ima oko 100 000 ljudi. U našemu kraju još nema organiziranog pristupa hospicijskom djelovanju, a Liga za borbu protiv raka u Novoj Gradiški pokušava organizirati takvo djelovanje, za sada bez uspjeha.

Čitatelj, koji nam je postavio pitanje, je dobio točnu informaciju. U Rijeci se u bivšem župnom dvoru uređuje zgrada za djelovanje hospicijskog pokreta i to će biti prvi hospicij u Hrvatskoj.

Piše mr. sc. Dragoljub Kocić, dr. med. 28.12.2011.

Related Post

KOMUNIKACIJA I NAŠE ZDRAVLJE 2

Autor - 07/11/2012 0
SVJETSKI HUMANITARNI DAN – DAN ZABORAVLJENIH LJUDI – OBILJEŽAVA SE SVAKE GODINE 23.STUDENOG,A 25.ZAPOČINJE MEĐUNARODNI TJEDAN PRIJATELJSTVA I MEĐUNARODNI DAN…

LIJEK I NAŠE ZDRAVLJE

Autor - 27/02/2013 0
Što moramo znati o lijeku koji odlučimo popiti? Tko danas nije sam posegnuo za aspirinom, voltarenom,lekadolom,gastalom ili sličnim lijekom?

BOLNO RAME I NAŠE ZDRAVLJE

Autor - 10/04/2013 0
Rijetke su osobe, posebice one poslije tridesete godine života,koje barem jednom u životu nisu osjetile bolove u nekom svom zglobu,a…