KIP DOMOVINE A.D. 2011. – (DIO DEVETI: SUZE SUZANE IZGUBLJENE KĆERI SINA RAZMETNOGA KIFLA-LANDIJSKA JUHU KAKA) – n a s t a v a k –

587 0

Postade ona tako njemu desna rukica. Sjena koja ga vjerno slijedi. Kuda lijepi Ivo vitez od malo vitra, tu i vitezica velereda zlatnih jaja bjeloglavog supa Suzana–Suzica. Kuda on okom ona skokom! Hop! Trubadur pronašao trubu! Zajedno deklamiraju milolažne domoljubne litanije! Tako on tada, naočiti plemeniti vitez Ivo od malo vitra postade velmoža i vrhovnik pa on tako i zavlada šalozbiljnim

pučanstvom i zblenutim općinstvom začarane starodrevne i lijepe njihove zemljičice Kifla-landije.

Vladao on, lijepi Ivo vitez od malo vitra, vladao i vladao…

Oko sebe sakupio podobne stališe i doglavnike vilenjake kopitare i papkare.

Na zlatnim dukatima i cekinima, srebrenim talirima plovio i plovio. Svilom i kadifom kitio se, drago i predrago kamenje i ine ljepote i blagodati kroz ruke spretne i sretne bijele premetao.

Mnoge velebne i sjajne zidine zidao, dvorce i pozlaćene kočije stekao. Uz bisage i ćupove, torbake, škrinje sa blagom rado boravio. Na njima sanjario i uživao…

Kneževine i zemlje velikaške on tako pohodio, zbunjeno pučanstvo svojim čarolijama zadivio. Vojskovođe svoje i vitezove prave u mračne kule u kraljevstvu Nisko–landije poslao.

Na raskošnim balovima plemenite gospođe i gospodu opčinjavao.

Suzana–Suzica vitezica reda Zlatnih jaja supa bjeloglavog, brzopotezno ustoličena desna rukica i sjena pratiteljica viteza lijepoga Ive od malo vitra, prpošno i pokorno oko njega cupkala tancala i hip-hopsala, njemu gugutala i sricala srdašce vrišteće domoljubne deklamacije. U šarmera i ljepotana zagledala i umalo da se u njega zaljubi, ali vrli vitez i velmoža više je zagledao i očijukao s mlađahnim muškićima i vitezićima nego sa atraktivnim pohotnim i uspaljenim seksi vitezicama.

Vladar i velmoža lijepi Ivo vitez od malo vitra sabrao oko sebe odabrane kićene stališe. Doglavnicima vilenjacima kopitarima i papkarima povjeravao bisage, torbake, ćupove i škrinje sa velikim blagom. Oni su to sve tako pospremali u tajne odaje i pećine gusarske na dalekim otocima egzotičnih toplih mora. Spremili oni tako bijele novce za crne dane.

Naša umiljata vitezica bjelokosica i dalje je timarila male vižljaste vražićke – đavolčiće. Oni su njezina hamajlija od nedomoljubnih uroka. Maleni huncuti prebivaju na uzdrhtalim senzualnim toplim i mirisnim vitezicinim grudima pretvoreni u kićaste sjajne brošiće. To su oni isti mali njezini čupavi reponje iz duplja starih naherenih vrba kraj močvare zelenih žabaca kreketača. Ne zaboravljaju oni, ti malešni vragolančići Suzanino–Suzicino dobročinstvo. Ona ih je milovala i hranila slasnim i masnim uštipcima voljene bakice popadije Anđelije, osobito im je bilo milo kada je pod krošnjama prastarih vrba sa kozicom Ljeposavom meketala i blejala na sjajnoj mjesečini uspavanke, kraj močvare čuvenih nadaleko zelenih žabaca kreketača.

Kako to već biva i kakvi su običaji od starine i pamtivijeka u tradiciji zemljice začarobirane Kifla–landije sve su godine ili kišne ili sušne, ali sve su uspješne i jubilarne, pune svakovrsnih vratolomija.

Naočiti velmoža šarmer i mađioničar, vitez i vrhovnik Ivo od malo vitra sjede jednog jubilarnog dana u hladovini svojih velebnih dvora i sam sa sobom se sretne. Tako dakle on sebi mudro zborit stade: „Sjajni i moćni velmožo i vrhovniče viteže od malo vitra, stekao si, namlatio se i natukao po izbor mnoga blaga. Zlatne dukate, cekine, srebrene talire, kamenje milo i drago, pozlaćene kočije, lađe, dvorce i zidine za tebe zidane. Nije tebi vrli viteže i velmožo Ivo silna potreba da se kilaviš, kinjiš i žilaviš sa kmetovima i sitnarijom jadnom domoljubnom. Sve si ovo vrli velmožo svojom jasnom i svijetlom pameću i uz pomoć doglavnika vjernih vilenjaka kopitara i dvopapkara stekao i u svoje ambare sabrao. Raširi bijela jedra svojih natovarenih i debelih lađa i uz puno vitra zaplovi. Otplovi u daljine daleke privlačne, na žalove mora i oceana toplih. Daleko, daleko od ove kmetske golotinje i domoljubne sirotinje… Kmetove i sirotinju gologuzu svojoj desnoj rukici vitezici bjelokosici Suzani– Suzici novoustoličenoj prepusti“.

Velmoža i vrhovnik lijepi Ivo od malo vitra zakončao svoj premudri razgovor sam sa sobom.

Tada on na javnost svima i svakome, pred očima cijele mu ljubljene Kifla– landije, na znanje i ravnanje kmetovima svojim i sitneži domoljubnoj prozbori: „Umoran sam, domoljubna sirotinjo i kmetovi moji vjerni! Svega mi je pun kufer! Doprdilo mi sve je ovo! Sva ta državnička sranja i domoljubna presklamitanja i preseravanja idu mi, da prostite na neku stvarčicu! Ćao narode kmetski i sirotinjo domoljubna! Odoh ja!

Preporučam vas mojoj bijeloj golubici, vjernoj ruci desnici, vitezici velereda Zlatnih jajca supa bjeloglavoga Suzani–Suzici“!

Nastade neopisivi metež. Zblenuto pučanstvo urla i jauče.

Doglavnici vilenjaci kopitari i dvopapkari grizu kopita i papke, lupaju domoljubnim glavama od zidine svijetlih dvora!

Sve se progovnilo!

Jauk i škrgut zuba!

Tako lijep, tako naš, tako pametan i domoljuban, a uvali nas do grla u silna govna!

Zapomažu doglavnici vilenjaci kopitari i dvopapkari, oni su složno s njim u istu tikvu prdekali!

Suzana–Suzica vitezica velereda Zlatnih jajca supa bjeloglavca veoma se uzbudi. Uplaši se! U očaj očajni padne!

Ode on. Ode ni zbogom ne reče!

Ode vitez Ivo od malo vitra. Odjedri! Nestade! U magli se izgubi u vidu lastinog repa.

I Suzana–Suzica plakaše. U istu tikvu s njime složno prduckaše!

Šta da se radi?

Kako iz ovoga džumbusa domoljubnog izbauljati?

Kako živ i zdrav ostati?

Brže bolje ona od očaja k sebi dođe!

Snađe se!

U svojim brošekima, mnogobrojnim i kićenim, čarolijom prizove ona tako svoje malene prijateljčiće, vižlaste vražićke – đavolčiće da se s njima posavjetuje. Oni mnogo toga znadu. Kako to već od starina biva, nastanili se oni ti mali vražićeki u blistavim broševima na uzdrhtalim vrelim mirisnim i senzualnim grudima vrle im vitezice. Jedva vidljivi ti simpa razigrani vragolančići kao iz brošeka izmiliše, u uho joj slađano šaputaše: „Oj Suzo-Suzice bjelokosice svijetla vitezice, majčice naša brižna, prihvati se ti vitezice naša sjajne časti i vlasti! Gdje je vlasti bit će puno i za nas i za tebe slasti i masti“!

Cvrkutaše mali cvrkutači, huncuti vražićeki veseljaci i obješenjaci i nastaviše šaputati svojoj bjelokosici: „Prigrli i prihvati vrle prefrigane doglavnike i stališe vilenjake kopitare i dvopapkare. Oni znanje znadu! Tebi će oni puteve pokazati prave probitačne i unosne.“ I nastave: „Oni sa svim mastima namazani i svim farbicama ofarbani. S njima ćeš složno na vlasti vladati.“ Onda mali simpa reponje šeretski dodaše: „A ti vitezice svijetla naša čuvaj svoju skladnu erotikom urešenu guzu od nedomoljubnih švalera napasnika, duhova nečastivih.“

Mali se veseljaci ponovo ukrcaše u broševe biserne i raznovrsne na grudi mirisne položene…

Tako ona, vitezica velereda Zlatnih jajca bjeloglavog supa zavlada Kifla– landijom zemljicom začaranom i čudesno osiromašenom.

Vladala ona tako, vladala i vladala…

Kmetove gologuze domoljubnim litanijama, pjesmuljcima sentimentalnim, šarenim snoviđenjima tovila. Krumpirovom salatom hranila. Općinstvo i dalje zadovoljno i relaksirano barjacima maše. Klin–čorbicu srče i kusa. Kotlovinu sirovih domoljubnih strasti začinjenu hadezeiziranim mirodijama opće propasti žvače!

I tako ona, vladarica uzorita, nositeljica velereda Zlatnih jajca supa bjeloglavoga, broševa i đinđuva, okićena k’o božićno drvce, zajahala ona tako neko ubogo konjče. Jadni konjo umorno i lipsalo kljuse. Tjera ona, tjera li ga, piči sve se prašina diže. Frkće konjić, hrže, stenje, rita se al’ vitezica čvrsto, kaže ona, uzde u rukama drži.

Sveudilj podbada tako mrgavu ragu: „Điha-điha riđane stari, dobri moj dorate domoljubni“…

Odjekuje brdinama dolovima lijepe one i čarobne zemljice sirotinjske.

Ukazuje se ona tako puku i općinstvu. Posvuda. Svima kmetovima golaćima. Ukazuje se ona i tamo i ‘vamo i ovdje i ondje. Posvuda je ima. Gdje god pogledaš, evo je! Ispod svakog panja. Svakom lončiću poklopčić.

Tako svaki bogovetni dan!

Od jutra do sutra!

Al’ gledaj ti sad’ odjednom čuda!

Na obzorju crni tmasti oblaci se vuku!

Puče glas!

Ma što glas, glasna glasina grune!

Gusarska debela lađa neka sa blagom se silnim u nekoj tamo nekoj zemljici drugoj na hridi nasukala…

Pa što onda, nasukala se nasukala!

Što se to nas ovdje tiče!?

Ali ne lezi crni vraže opaki pakleni, nevolje se nove roje i naziru!

Lupaju nevolje već na vrata!

Na naša domoljubna vrata!

Kapetan i kormilar glavni gusarski bos s blagom na debeloj lađi nije nitko drugi doli naš odbjegli presvijetli vitez lijepi Ivo od malo vitra. Prometnuo se on tako i pretvorio u romantična pirata sa Kariba.

Mušketiri one tamo zemljice vrloga gusara pirata u ljuta gvožđa i zveket lanaca okovaše. U mračnu tvrdu kulu strpaše junačinu, našeg svijetloga viteza i velmožu ljubljenoga…

Panika i tarapana nastade između stališa odabranih i vilenjaka doglavnika kopitara i papkara u zemljici Kifla–landiji.

I vitezica vrla Suzana–Suzica svjetla vladarica nositeljica prestižnih Zlatnih jajca supa bjeloglavoga zubićima cvokotati stade.

Razbila se tikva u koju su svi složno prdili i u hvate slagali. Smrdež i prdež posvuda se širi!

Slavni vitez gusar i pirat jauče i dreči.

Hoće kući svojoj da se vrati!

I vraća se on uskoro.

Zna se!

I tako ova domoljubna bajka svome kraju dođe!

Ja tamo nisam bio, u tikvu s njima nisam prdio, niti slasnu gusarsku medovinu pio.

Lipo vas opet štima vaš stari Šokac Toma Didim zvani baj’ Stipa Baguda.

Među kmetovima bio i sve ovo zapisao.

Živi i zdravi bili!

Related Post

KOLUMNA

Autor - 29/02/2012 0
Prošetah tako slučajno kroz naš ”raskošni vrt”. Kroz Korzo. Odnosno onaj dio grada koji tako nazivamo. I koji je u…

DVADESET GODINA POSLIJE

Autor - 22/05/2011 0
Piše prof. Ante Vukšić Nakon devetsto godina podređenosti, čestih ratova pa i građanskih, prolijevanja krvi za tuđe interese, nakon mnogih…