MAČKARE U SLAVONIJI

1298 0

Zorica Lalić

Pokladni dani odnosno mačkare su običaj gdje se pogansko ili staroslavensko nasljeđe prepliće sa kršćanstvom. U Slavoniji su se pokladni običaji vrlo dobro očuvali, a o njima su svoje zapise ostavili Luka I. Oriovčanin i Matija A. Relković. Obojica u svojima bilješkama osuđuju Slavonca zbog održavanja tih

običaja jer su bili obilježeni prekomjernim opijanjem i rastrošnosti. Slavonija u to vrijeme nije bila tako bogata i oporavljala se od dugogodišnje turske okupacije, duhovno i materijalno. Oni nazivaju poklade zločesta navada koja osiromašuje čovjeka. Iz toga doba zanimljiv je zapis Luke I. Oriovčanina o pogledu Turaka na kršćanske poklade u kojemu stoji: Turci, gledajući priko Save naše mačkare, tri pokladna dana vele:

 

„Kauri tri dana pobudale,

A na čistu sridu,kad ih njihov papaz (svećenik)

Pepelom pospe, opamete!“

 

Opis slavonskih poklada Luke Ilića Oriovčanina iz 1848. godine navodi da su poklade slavljene s velikim veseljem i da je u njima uglavnom sudjelovala mladež. Tek posljednja tri pokladna dana pridružili bi im se stariji. U svim kućama su bili pripravljeni stolovi puni jela i pića za posjetitelje. Maskirane skupine jahača prerušenih u turske vojnike obilazile su sokake jašući u dvoredu, pjevajući, pocikujući… obilazili su kuće u kojima su znali da ima dobra vina i lijepih djevojaka. Oriovčanin posebno opisuje „pokladnu babu“ koju povezuje s proljetnim slavenskim običajem bacanja ženske slamnate lutke u vodu. Slavonci bi žensku rubinu napunili slamom tako da izgleda kao ljudski lik. Glavu je imala načinjenu od misirače sa izdubljenim očima i ustima, a kroz tijelo provučen kolac da se lutka ne savija.

1946. god.

 

Noću između utorka i  čiste srijede zvonila su crkvena zvona pola sata prije noći, da opomenu vjernike da je korizma. Na čistu srijedu ujutro pokladnu babu odvezli bi izvan sela i zakopali uz oplakivanje i jadikovanje. Danas se ovaj običaj spaljivanja pokladne lutke Rade održao u Maloj uz neprekinuti kontinuitet i u vrijeme domovinskog rata. Obojica u svojima bilješkama osuđuju Slavonca zbog održavanja tih običaja jer su bili obilježeni prekomjernim opijanjem i rastrošnosti. Slavonija u to vrijeme nije bila tako bogata i oporavljala se od dugogodišnje turske okupacije, duhovno i materijalno. Relković, poznat po nesebičnoj brizi za Slavonca, u „Satiru“ ukazuje na pogreške i propuste te mu daje savjete da bi on poboljšao svoje životne prilike. Osuđuje održavanje poklada jer se u 18. stoljeću tada dosta jelo, pilo i trošilo čak i među siromašnijim življem. Po gradovima su slavili i noću, čak su zaprežnim saonicama dovozili snijeg da prekriju blato na ulicama. Kupovali su vrpce i zlatni papir za kostime, koji su se posebno šivali samo za poklade. Siromašnijima je i obična stara iznošena odjeća dobro došla za pokladnu opravu. Praporci su bili neizbježni rekviziti, svaka mačkara ih je imala nekoliko. Na gradskim krabuljnim balovima plesao se menuet. Kako se puno pilo izbijale su nesuglasice, svađe. Svećenici su zborili protiv poklada uzalud budući je taj „necrkveni“ običaj bio duboko ukorijenjen u puk te se nije ni zabranama mogao suzbiti.

1973. god.

 

To vrijeme maskiranja i veselja započinje od Sveta tri kralja, a traje do početka korizme odnosno 40 dana prije Uskrsa. U tom periodu popuštaju društvene norme, a tabui se zaboravljaju te se ljudi prepuštaju svojima unutarnjim nagonima koji preuzimaju kontrolu nad razumom. Tada sva lica naše duše mogu biti utjelovljena bez straha od osude i izrugivanja.  

1935. god.

 

U svim slavonskim selima su podjednaki običaji od pokladnog jahanja, izrade pokladne lutke do jela koja se u te dane pripravljaju. 

Nikola Klaić – Šiljo – dugogodišnji organizator

Related Post

DVADESET GODINA POSLIJE

Autor - 22/05/2011 0
Piše prof. Ante Vukšić Nakon devetsto godina podređenosti, čestih ratova pa i građanskih, prolijevanja krvi za tuđe interese, nakon mnogih…