Pismo Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata o svetim slavljima u vrijeme i nakon pandemije

205 0

POŽEGA, 15. rujna 2020. – Požeški biskup msgr. Antun Škvorčević uputio je minulih dana svećenicima u Požeškoj biskupiji Pismo Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata o svetim slavljima u vrijeme i nakon pandemije. U popratnom dopisu biskup Antun kaže sljedeće:

“Poštovana i draga braćo svećenici!

U prilogu vam dostavljamo dokument Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata pod naslovom Vratimo se Euharistiji s radošću! Pismo o slavljenju liturgije za vrijeme i nakon pandemije COVID 19, upućeno predsjednicima Biskupskih konferencija Katoličke Crkve, koje je potpisao prefekt Kongregacije, kardinal Robert Sarah a čije je objavljivanje odobrio papa Franjo. Sadržaj navedenog Pisma od posebne je važnosti u situaciji kada se na različitim razinama još uvijek raspravlja i donose odluke o tome na koji se način vjernici trebaju ponašati s obzirom na sveta slavlja u vrijeme pandemije. Pri tom su teološki nedovoljno utemeljena polazišta te jednostrani i isključivi pristupi stvorili određenu nesigurnost i nesnalaženje, što među ostalim ima za posljedicu i smanjeni broj onih koji sudjeluju na svetim slavljima nakon prestanka obustave okupljanja u crkvama. Pismo na mjerodavan i argumentiran način promišlja o navedenom pitanju s polazišta vjere i utvrđuje načela po kojima se trebaju ravnati služitelji svetih otajstava i drugi vjernici u vrijeme i nakon pandemije koronavirusa. Budući da su sakramenti, napose sveta euharistija u vjeri Crkve sredstva vječnog spasenja koja se slave i primaju u zajedništvu s drugima, razumljivo je da se vjernik ni i u najtežim životnim okolnostima ne može odreći biti njihovim dionikom u crkvi, ne zanemarujući sve ono što služi očuvanju njegova tjelesnog zdravlja. Neka svaki svećenik ponajprije za sebe usvoji vjernička polazišta i načela u Pismu s obzirom na slavlja svetih otajstva u vrijeme pandemije i nakon njezina prestanka te ih kao orijentire prenosi vjernicima kako bi se oni izgrađivali i utvrđivali u pravilnim stavovima vjere i po njima se ponašali. Valja nam ustrajati u načelu kojeg smo se u Požeškoj biskupiji nastojali držati od početka pandemije: „Svetinje ne dokidati, njihovo slavljenje prilagoditi okolnostima“.
Sa zahvalnošću za sve što ćete poduzeti s obzirom na ostvarenje smjernica i poticaja navedenog Pisma, sve vas od srca u Gospodinu pozdravljam i blagoslivljam.”, zaključuje biskup Antun.

VRATIMO SE EUHARISTIJI S RADOŠĆU!
Pismo o slavljenju liturgije za vrijeme i nakon pandemije COVID 19 predsjednicima biskupskih konferencija Katoličke Crkve
Pandemija prouzrokovana virusom COVID 19 narušila je redoviti tijek ne samo društvenih, ekonomskih, odgojno-obrazovnih i poslovnih zbivanja, nego i život kršćanske zajednice, uključujući njezino bogoslužje. Kako bi se onemogućilo razmnožavanje virusa nužno je bilo društveno distanciranje, što je ostavilo posljedice na temeljnu značajku kršćanskog života: «Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.» (Mt 18, 20). «Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko» (Dj 2, 42.44).
Dimenzija zajedništva ima teološko značenje: Bog je odnos osobâ u Presvetom Trojstvu; stvara čovjeka u komplementarnosti odnosa između muškarca i žene, jer «nije dobro da čovjek bude sam» (Post 2, 18), stavlja se u odnos sa čovjekom i ženom te ih poziva da i oni sa svoje strane uđu u odnos s njime, kako je dobro naslutio sv. Augustin: naše je srce nemirno dok se ne smiri u Bogu (usp. Ispovijesti, I, 1). Gospodin Isus započeo je svoje javno djelovanje pozivajući k sebi skupinu učenika da s njime dijele život i naviještanje Kraljevstva; iz toga malog stada rođena je Crkva. Da opiše vječni život, Sveto Pismo se služi slikom grada: nebeskog Jeruzalema (usp. Otk 21); grad je zajednica osobâ koje međusobno dijele vrijednosti, temeljne ljudske i duhovne stvarnosti, mjestâ, vremenâ i organizirana djelovanja, i koje se udružuju u izgradnji općeg dobra. Dok su pogani gradili hramove samo za svoje bogove, u koje ljudi nisu imali pristup, kršćani su odmah, čim su dobili slobodu vršiti svoje bogoštovlje, izgradili mjesta da budu domus Dei et domus Ecclesiae, gdje su se vjernici mogli prepoznati kao Božja zajednica, narod sabran na bogoslužje i uspostavljen kao sveti zbor. Bog dakle može proglasiti: «Ja sam tvoj Bog, ti ćeš biti moj narod» (Izl 6, 7; Pnz 14, 2). Gospodin ostaje vjeran svome Savezu (usp. Pnz 7, 9), a Izrael samim time postaje Božje prebivalište, sveto mjesto njegove prisutnosti u svijetu (usp. Izl 29, 45; Lev 26, 11-12). Zbog toga dom Gospodnji pretpostavlja nazočnost obitelji djece Božje. I danas, u molitvi posvete nove crkve, biskup moli da ona bude ono što po svojoj naravi treba biti:

«[…] Neka uvijek bude sveto ovo mjesto […] Ovdje neka val tvoje milosti potopi grijehe ljudi,
da tvoji sinovi Oče, umru grijehu,
a na život se ozgor rode nanovo.
Ovdje nek tvoji vjernici oko žrtvenog stola
slave vazmeni spomen Kristov
i hrane se na gozbi njegove riječi i tijela.
Ovdje nek odzvanja radosni prinos hvale,
s anđeoskim pjevom nek ljudski glas se stopi
i trajno se k tebi diže molitva za spasenje svijeta.
Ovdje nek siromasi milosrđe nađu, potlačeni pravu slobodu,
a svi ljudi nek obuku dostojanstvo tvojih sinova,
dok s radosnim klicanjem ne prispiju u nebeski Jeruzalem.»

Kršćanska zajednica nikad nije pribjegla izoliranosti i nikad nije od crkve učinila grad zatvorenih vrata. Odgojeni za vrijednost zajedničkog života i za traženje općeg dobra, kršćani su se uvijek nastojali uključiti u društvo, svjesni svoje posebnosti: biti u svijetu a ne pripadati mu i ne biti svedeni na svijet (usp. Poslanica Diognetu, br. 5-6). I u ugrozi pandemijom očitovan je veliki smisao odgovornosti: u dosluhu i suradnji s građanskim vlastima i sa stručnjacima, biskupi i njihove područne konferencije bili su spremni donositi teške i bolne odluke, sve do dužeg obustavljanja sudjelovanja vjernika u slavlju Euharistije. Ova Kongregacija duboko je zahvalna biskupima za iskazanu predanost i učinjeni napor u nastojanju da se na najbolji mogući način odgovori na nepredvidljivost i složenost ove pandemije.
Međutim, čim to okolnosti dopuste, nužno je što prije vratiti se u normalni kršćanski život, kojemu je građevina crkve poput doma a slavljenje bogoslužja, osobito Euharistije, «vrhunac ka kojemu teži djelatnost Crkve, i ujedno izvor iz kojega proističe sva njezina snaga» (Sacrosanctum concilium, br. 10).
Svjesni činjenice da Bog nikada ne napušta čovječanstvo koje je stvorio, i da najteže kušnje mogu uroditi plodovima milosti, prihvatili smo udaljavanje od Gospodinova oltara kao vrijeme euharistijskog posta, korisnog da ponovno otkrijemo njegovu životnu važnost, ljepotu i neprocjenjivu vrijednost. No, čim to bude moguće, treba se vratiti k Euharistiji pročišćenim srcem, obnovljenim divljenjem, većom željom za susretom s Gospodinom, da budemo s njime, da ga primimo te ponesemo braći i sestrama svjedočanstvo života ispunjenog vjerom, ljubavlju i nadom. To vrijeme uskraćivanja može nam dati milost da razumijemo srce naše braće mučenika iz Abitene (početak 4. st.), koji su, premda suočeni sa sigurnom osudom na smrt, s vedrom odlučnošću svojim sucima odgovorili: «Sine Dominico non possumus». Apsolut non possumus (ne možemo) i bogatstvo značenja imenice srednjeg roda Dominicum (ono što je Gospodnje) ne mogu se prevesti jednom jedinom riječju. Ova kratka rečenica sažima u sebi veliko bogatstvo nijansi i značenja koja se nama danas nude na razmatranje:

– Ne možemo živjeti, biti kršćani, u potpunosti ostvariti naše čovještvo i čežnje srca za dobrotom i srećom bez Riječi Gospodnje, koja u euharistijskom slavlju postaje tijelo i biva živa riječ, koju Bog izgovara onome koji danas otvara srce za njezino slušanje;
– Ne možemo živjeti kao kršćani bez sudjelovanja u žrtvi s križa, u kojoj se Gospodin Isus potpuno predaje, da svojom smrću spasi čovjeka koji bijaše mrtav zbog grijeha; Otkupitelj sebi pridružuje čovječanstvo i ponovno ga privodi k Ocu; u zagrljaju Raspetoga svako ljudsko trpljenje nalazi svjetlo i utjehu;
– Ne možemo bez Euharistijske gozbe, stola Gospodnjega za koji smo pozvani kao sinovi i braća, da primimo samog Krista Uskrsloga, koji je tijelom, krvlju, dušom i božanstvom prisutan u onom Kruhu s neba koji nas podupire u radostima i naporima zemaljskog hodočašća;
– Ne možemo bez kršćanske zajednice, obitelji Gospodnje: imamom potrebu susresti se s braćom i sestrama koji s nama dijele Božje posinstvo, Kristovo bratstvo, poziv, želju za svetošću i spasenjem njihovih duša u bogatstvu različitih životnih dobi, osobnih povijesti, karizmi i pozivâ;
– Ne možemo bez doma Gospodnjeg, koji je naš dom; ne možemo bez svetih mjesta gdje smo rođeni za vjeru, gdje smo otkrili providnosnu prisutnost Gospodina i njegov milosrdni zagrljaj koji podiže paloga, gdje smo posvetili naš poziv u duhovni stalež ili u brak, gdje smo molili i zahvaljivali, radovali se i plakali, gdje smo povjerili Ocu naše drage osobe koje su završile zemaljsko hodočašće;
– Ne možemo bez dana Gospodnjeg, bez nedjelje koja daje svjetlo i smisao izmjenjivanju radnih dana, te osobnih i društvenih odgovornosti.

Koliko god sredstva društvenog priopćavanja pružaju dragocjeno služenje bolesnicima i onima koji nisu u mogućnosti dolaziti u crkvu, i koliko god je bilo veliko njihovo služenje u prijenosu Svete Mise u vrijeme kad nije bilo moguće okupljati se na liturgijska slavlja, nijedan prijenos ne može se izjednačiti s osobnim sudjelovanjem, niti ga može zamijeniti. Štoviše, ti prijenosi sami po sebi predstavljaju opasnost da nas udalje od osobnog i bliskog susreta s utjelovljenim Bogom, koji nam se predao, ne na virtualni, nego stvarni način, kad je rekao: «Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu» (Iv 6, 56). Taj fizički kontakt s Gospodinom od životne je važnosti, apsolutno je nužan i nezamjenjiv. Kad su jednom naznačene i usvojene mjere predostrožnosti koje su se pokazale učinkovitima u svođenju opasnosti od zaraze na najmanju moguću mjeru, nužno je da svi ponovno zauzmu svoje mjesto u zajednici braće i sestara, iznova otkriju nezamjenjivu dragocjenost i ljepotu misnog slavlja, ponovno pozovu i zaraznim oduševljenjem privuku braću i sestre, koji su obeshrabreni, preplašeni ili izgubljeni predugom odsutnošću.
Ovaj dikasterij želi utvrditi neka načela i predložiti neke smjernice za djelovanje u promicanju brzog i sigurnog povratka k slavljenju Euharistije.
Dužna pozornost na pridržavanje higijenskih i sigurnosnih mjera ne smije dovesti do sterilizacije gestâ i obredâ, te u vjernicima, pa i na nesvjesni način, pobuđivati strah i nesigurnost.
Povjerava se razboritom ali odlučnom djelovanju biskupâ da sudjelovanje vjernika u slavljenju Euharistije od strane javnih vlasti ne bude označeno tek nekim «okupljanjem», i da ono ne bude izjednačeno ili čak smatrano manje važnim od okupljanja u rekreativne svrhe.
Liturgijski propisi nisu područje na kojem građanske vlasti mogu vršiti svoju zakonodavnu vlast, već samo nadležne crkvene vlasti (usp. Sacrosanctum concilium, br. 22)
Neka se olakša sudjelovanje vjernika u slavljima, ali bez improviziranih obrednih eksperimentiranja i u punom pridržavanju propisa navedenih u liturgijskim knjigama, koji uređuju njihovo odvijanje. U liturgijskom iskustvu sakralnosti, svetosti i ljepote koja preobražava, stječe se predokus sklada vječnog blaženstva: neka se, dakle, vodi briga za dostojanstvo sakralnog prostora i opreme, te načinâ slavljenja, prema važnoj uputi Drugoga vatikanskog sabora: «Neka se obredi odlikuju plemenitom jednostavnošću» (Sacrosanctum concilium, br. 34).
Vjernicima neka se prizna pravo primiti Tijelo Kristovo i klanjati se Gospodinu prisutnom u Presvetom Oltarskom Sakramentu na predviđene načine, bez ograničavanja koja bi čak išla i iznad onoga što je predviđeno higijenskim mjerama koje su propisale javne vlasti ili biskupi.
U euharistijskom slavlju vjernici se klanjaju prisutnom Uskrslom Isusu. Primjećujemo pak da se olako gubi smisao klanjanja, molitva klanjanja. Tražimo od pastirâ da u svojoj službi naučavanja uporno naglašavaju potrebu klanjanja.
Sigurno načelo da se ne pogriješi jest poslušnost. Poslušnost propisima Crkve, poslušnost biskupima. U vremenima nevolja (kao što su, primjerice, ratovi i pandemije) biskupi i biskupske konferencije mogu donositi privremene propise kojih se mora pridržavati. Poslušnost čuva Crkvi povjereno blago. Mjere koje propišu biskupi i biskupske konferencije prestaju važiti kad se situacija vrati u normalno stanje.
Crkva će nastaviti čuvati ljudsku osobu u njezinoj cjelovitosti. Ona svjedoči nadu, poziva na pouzdanje u Boga, podsjeća da je zemaljski život važan, ali da je mnogo važniji život vječni: dijeliti isti život s Bogom za svu vječnost naš je cilj i naš poziv. To je vjera Crkve koju su tijekom stoljećâ posvjedočile čete mučenika i svetaca, radosni navještaj koji oslobađa od jednostranih redukcionizama i od ideologija: dužnoj zabrinutosti za javno zdravstvo Crkva pridodaje navještaj spasenja i praćenje duša na putu prema vječnom spasenju. Nastavimo se, dakle, s pouzdanjem povjeravati Božjem milosrđu, zazivati Blaženu Djevicu Mariju, salus infirmorum et auxilium christianorum, i moliti njezin zagovor za sve one koji su teško iskušavani pandemijom i svakom drugom nevoljom. Ustrajmo u molitvi za one koji su napustili ovaj život, i ujedno obnovimo se u odluci da ćemo biti svjedoci Uskrsloga i navjestitelji sigurne nade koja nadilazi granice ovoga svijeta.

U Vatikanu, 15. kolovoza 2020.

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Vrhovni svećenik Franjo u audijenciji koju je udijelio potpisanom kardinalu prefektu Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, 3. rujna 2020. godine, odobrio je ovo pismo i odredio njegovo objavljivanje.

Robert kardinal Sarah
prefekt

 

Related Post

AKCIJA „ŠAGOVINA 91“

Autor - 21/12/2019 0
Razbijeno strateški važno neprijateljsko uporište Autor Franjo Samardžić NOVA GRADIŠKA/ CERNIČKA ŠAGOVINA, 21. prosinac 2019. – Danas se u Cerničkoj…

BISKUP U GORNJIM BOGIĆEVCIMA

Autor - 15/04/2013 0
U župnoj crkvi Duha Svetoga u Gornjim Bogićevcima požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je 13. travnja euharistijsko slavlje i krstio…