POŽEGA, 5. svibnja 2014. – U župama Požeške biskupije po nalogu biskupa Antuna Škvorčevića slavljene su svete mise zahvalnice za proglašenje svetim pape Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. Toga dana u požešku Katedralu sv. Terezije Avilske
u svečanoj povorci unesena je relikvija krvi svetog Utemeljitelja Požeške biskupije u čijoj prisutnosti je biskup Antun predvodio zahvalno euharistijsko slavlje. Biskup je najprije službeno obznanio nazočnim vjernicima radosnu vijest o proglašenju svetim Ivana Pavla II. te im kazao kako je veliki dar Božji što požeška mjesna Crkva u 17. godini svoga postojanja ima svoga utemeljitelja uzdignuta na oltar svetih. Protumačio je znakovitost unošenja u Katedralu relikvije novoga sveca te izrazio svetom utemeljitelju dobrodošlicu u biskupiju koju je osnovao i povjerio mu da je svojom posebnom zaštitom prati u njezinu daljnjem povijesnom hodu. Kazao je vjernicima kako dijelić njegove krvi u relikvijaru ostaje trajno položen u svečevoj kapeli u kripti Katedrale kao podsjetnik da je u njegovoj tjelesnoj slabosti pobijedila Božja snaga i kako bismo se trajno okupljali oko nje na molitvu za svečev zagovor i Božju pomoć u našim nastojanjima oko vjernosti kršćanskom pozivu i poslanju u suvremenom svijetu.
Biskup je započeo homiliju spomenuvši kako je često tijekom svojega života susretao ljude koji su se nalazili u teškim životnim situacijama iz kojih nisu znali naći izlaz ili u kojima nisu razumjeli same sebe. Događaji nas počesto nadilaze, kazao je biskup, te im ne vidimo smisao. Ustvrdio je da se nešto slično dogodilo dvojici učenika u današnjem evanđelju koji su išli iz Jeruzalema u Emaus razočarani zbog svega onoga što se dogodilo s Isusom od kojeg su imali velika očekivanja. Postali su ljudi izgubljenih nada, jer se nije dogodilo ono što su oni željeli, spomenuo je biskup. Ali im se približio Isus u liku neznanca te im Pismom počeo tumačiti teške događaje kojih su bili dionici. Istaknuo je: „Pisma svjedoče da Bog koji voli čovjeka ne živi u nekoj svojoj mirnoj vječnoj dokolici, nego je kao ljubav u stalnom djelovanju i tijekom povijesti ostvaruje djela čiji je vrhunac u Isusovoj muci i smrti na križu i pobjedi nad smrću.“ Spomenuo je kako tu povijest ispisanu Božjom ljubavlju nije moguće shvatiti razumom nego srcem koje vjeruje. „Po srcu koje je ražarilo tumačenje Pisma učenici su razumjeli razinu događaj Isusove muke i smrti, ljubav jaču od zla i smrti. Razumjeli su da se Isusu nije dogodilo ono što mu je dodijelila ljudska zloća i osuda na smrt, nego ono što je ostvarila ljubav.“ Potom je pozvao vjernike da svojim svakodnevnim mukama i umiranjima ne pristupaju mjerilima ljudske nemoći nego da ih prinesu svjetlu Isusove riječi, da im on ražari srca te im se u lomljenu kruha poput učenicima u Emausu otvore oči, i u snazi njegove ljubavi razumiju svoje životne tjeskobe kao rađanje novoga Božjega svijeta.
Spomenuo je kako u današnjem prvom i drugom liturgijskom čitanju nastupa Petar u kojem prepoznajemo srce ražareno Božjom ljubavlju, snagom Duha Svetoga te on hrabro svjedoči da je Bog u osobi Isusa Krista, po njegovoj smrti i uskrsnuću, ostvario svoje veliko djelo. To Petrovo svjedočenje, istaknuo je biskup, nastavilo se tijekom dvije tisuće godina po njegovim nasljednicima do danas i bilo osobito snažno u 264. njegovom nasljedniku, papi Ivanu Pavlu II. Kazao je kako je ovih dana pokušavao pročitati što o njemu pišu novine, povjesničari i drugi ljudi, i ustvrdio da se svetog utemeljitelja Požeške biskupije najbolje može shvatiti po njegovu vlastitom svjedočanstvu: „Ljubav mi je sve pokazala, sve objasnila i sve riješila“. Biskup je dodao da je predvodeći euharistijsko slavlje na Papinu grobu u Bazilici sv. Petra u Rimu minuloga 25. travnja zajedno s drugim hodočasnicima iz Požeške biskupije kojima su se pridružili brojni posjetitelji Bazilike iskusio kako papu Ivana Pavla II. najbolje razumiju oni koji se zaustavljaju pred njim svojom molitvom i ljubavlju, te postaju dionicima onog djela koje je u njemu ostvario živi Isus Krist pobjednik nad smrću. Potom je dodao: „On nam je znao svjedočiti Božju istinu o nama. On, zahvaćen Božjom ljubavlju, nije zdvajao ni u svojim najtežim životnim stanjima, ni u trenutku umiranja kad je bio tjelesno najnemoćniji. On nije propovijedao o težini svoga stanja, nego je svjedočio da živi od istine Božje ljubavi koja je u njemu pobjeđivala svu tjeskobu, muku pa i samu smrt. To su osjetili mnogi ljudi diljem svijeta i zbog toga u času njegove smrti javno iznosili uvjerenje – ‘subito santo’.“ Biskup je poželio da sv. Ivan Pavao II. svojim primjerom i zagovorom trajno pomaže sadašnjim i budućim naraštajima vjernika Požeške biskupije, napose moliteljima u njegovoj katedralnoj kapeli kako bi usred nevolja i nemoći prolaznoga zemaljskog života bili dionici Isusove ljubavi jače od smrti te da joj trajno otvaraju vrata svojih života.
Nakon popričesne molitve otpjevan je „Tebe Boga hvalimo“ i zajednički izrečena molitva zahvalnosti Bogu za dar svetosti pape Ivana Pavla II. Potom je biskup proglasio da se u Kalendaru Požeške biskupije 22. listopada slavi sv. Ivan Pavao II., utemeljitelja Požeške biskupije kao blagdan. Krenula je svečana procesija preko glavnog trga s relikvijom utemeljiteljeve krvi praćena katedralnim zvonima u čast novog sveca a završila je u njegovoj kapeli pjevanim poklicima „Sveti Ivane Pavle., moli za nas!“ Uslijedilo je otvorenje izložbe fotografija pod naslovom „Sv. Ivan Pavao II. i Požeška biskupija“ koja je postavljena u kripti Katedrale. O izložbi je progovorio Ivica Bošnjak, koji ju je sa suradnicima postavio. Među ostalim je kazao da kroz kratku izložbu fotografija na vizualan način želimo oživjeti sjećanja na onu veliku otvorenost i ljubav koju je sveti papa Ivan Pavao II. gajio prema hrvatskom narodu, a napose na njegovu povezanost s Požeškom biskupijom i njezin odnos prema njemu. Središnje mjesto na izložbi ima Papino proglašenje svetim i hodočašće Požeške biskupije koje je tom prigodom bilo organizirano u Rim. Biskup je na svršetku kazao kako je siguran da nas sv. Ivan Pavao II. u vječnosti sve nosi u svom srcu te je pozvao vjernike da ga zadrže u svojim zahvalnim srcima.
