NOVA GRADIŠKA – U povodu Mjeseca hrvatske knjige 9. je studenoga u novogradiškoj Gimnaziji gostovala prof. Nevenka Nekić i predstavila svoj roman “Jaka” te knjigu “Hrvatske heroine”.
Okupljene u novogradiškoj Gimnaziji, suorganizatoru ovog susreta, pozdravila je ravnateljica prof. Ljiljana Ptačnik, potom prof. Josip Ostić, predsjednik novogradiške Matice, koja je književni događaj organizirala te prof. Vjekoslava Bagarić, dopredsjednica Ogranka. Ujedno je upoznala s radom i bogatim opusom prof. Nekić, nazivajući je s pravom, heroinom današnjega hrvatskog trenutka.
Govoreći o romanu “Jaka”, prof. Nekić je istaknula kako je ta knjiga, zapravo, dug našoj uništenoj Bosni i našoj robijaškoj povijesti u zloglasnom kazamatu Zenica.
-Mene Bosna boli jednom strašnom boli. Ovoga trena nalazi se u Zenici jedna ekipa ljudi koja je branila svoju domovinu. Knjiga slučajno upada u taj procjep. Zenica je izgleda zadano mjesto za Hrvate. Naša Jaka, koja je ovdje u knjizi, istinska je heroina Pripovjetka o njoj ili roman je roman o ljubavi jedne mlade i lijepe žene koja je čekala svoga supruga intelektualca uhićenog u Livnu u ono vrijeme kad se to činilo, početkom 60-ih godina, da neće niti prestati. Ali ipak sve prestane, dočekala ga je nakon sedam i pol godina zeničkoga kazamata. Tako ta Bosna iskrsava kao i ova moja knjiga, kao nešto vječno, kao da je to neki perpetum mobile bez kraja i konca. Nisam ni sanjala da ćemo opet sada imati priliku razgovarati o Zenici.
Roman „Jaka“ svjedoči o vremenu uoči Drugoga svjetskog rata, ratu i poraću. On spaja sudbinu istinite obitelji,osobito osobe žene koja čeka muža robijaša koji će provesti najljepše godine svoga života u zeničkom logoru, sa sudbinom svoga naroda. U njemu su poglavlja odijeljena stihovima ruske pjesnikinje Ane Ahmatove koji sadržajno i sudbinski prate Jaku kao što je Ana pratila svoga dragoga dok je tamnovao. Tamo u izvoru paklenoga komunizma postojala je neka Butirka ili Lubjanka, golemi Arhipelag GULAG, ovdje Zenica, Lepoglava, Stara Gradiška, Goli otok, Grgur, Srijemska Mitrovica i niz drugih logora. Prostor zbivanja u romanu je u nekom magičnom trokutu Aržano, Drenovci u Slavoniji, Travnik, Derventa i Livno. Usred toga stoji siva Zenica i pred njom u redu majke i žene.
Zemlja koju ljubiš rađa ponos i poniznost. Rađa i ljubav koja je osnova mojega romana, ljubav muža i žene rastavljenih u najljepšim trenucima strasti i poštovanja, čežnje i boli. Ona sažima smisao ljudskoga postojanja na zemlji upravo u Božjoj odredbi o takvoj ljubavi- naglasila je prof. Nekić.
“Hrvatske heroine”
Knjiga ‘Hrvatske heroine’ obuhvaća razdoblje od tisuću godina hrvatske povijesti. Fokusirana je na djelovanje znamenitih ženskih likova u četrnaest portreta – od kraljice Jelene do Ivane Brlić Mažuranić – uronjenih u povijesna zbivanja i službene kronike. Prva je knjiga ovakve vrste kod nas. Riječ je o tekstovima koji se bave hrvatskim nacionalnim blagom o srcu, duši, umu i hrabrosti hrvatskih žena. Knjiga pokazuje ono po čemu jesmo to što jesmo i u nju su utkani malo poznati životi hrvatskih žena koje svojom ljepotom, duhom, sposobnošću, žrtvom, ali i vojnom vještinom plijene pozornost.
-Radi se o 14 povijesnih eseja pisanih dosta mekanim stilom kako bi ih mogli čitati baš svi. Izdvojila bih, recimo, Jelenu Zrinski o kojoj mnogi ne znaju gotovo ništa, jer nas nitko nije ni poučio o tome. To je naša Ivana Orleanska. Da je Francuskinja bilo bi o njoj snimljeno mnoštvo filmova i napisano mnoštvo knjiga. Dobila bi nacionalno priznaje, a naši ne znaju ni gdje leži tijelo Jelene Zrinske, jedine Hrvatica koja je dvije godine puškom i mačem branila jednu tvrđavu.
Kroz narod, kroz ovih tisuću godina mi živimo svi i svi smo dugovječni. I ne možemo umrijeti! Besmrtni smo! Mi ne možemo nikako umrijeti. Jer tamo na grobu kraljice Jelene kažem ovako: Ako vas put nanese u Solin zastanite nad negdašnjim grobom u atriju Gospe od Otoka i recite- U ovom grobu počiva Jelena glasovita, Helena famoza, ona je bila i moja kraljica. Bože, smiluj joj se duši.- I onaj tko to shvati živjet će, dugo i sretno da pripada jednoj maloj naciji koja je dala toliko pametnih i dobrih, svagda vezanih i uz sakralno i uz profano. Jer čovjek je razapet i čovjek je križ- istaknula je prof. Nekić.
A slijedećim je riječima zaključila nadahnuto i nadasve emocijama natopljeno predstavljanje spomenute dvije knjige: “Tako bih željela da budete ponosni. Ne oholi, ponosni! Kad pročitate ove heroine da kroz vas nešto prostruji, nešto jako, nešto što će vas učiniti, kako Matoš kaže :,..da ono što si ti pojedinačno ne može značiti, kao ono što ti činiš u jednoj velikoj zajednici u kojoj su kao rijeke ponornice pred tobom, u tvoj DNK, upisani svi oni koji su te prethodili”.
