Kolege i prijatelji sportaši oprostili su se od Vladimira Bošnjaka – Gilija
U srijedu 27.3.2013., za ovaj datum neobično hladnog i snježnog dana, sahranili smo i zauvijek se oprostili od našeg sugrađanina, kolege i prijatelja iz ranog djetinjstva – Vladimira Bošnjaka – Gilija. Poznanstvo, prva druženja i okupljanja dječaka iz ranih šezdesetih,zaljubljenika u sport nastaju na igralištima u blizini samog centra grada (gdje smo većina i stanovali, na terenima kojih više i nema – danas je tu parkiralište i pristup tržnici, te liječničke ambulante ispred rukometnog igrališta). Komentari nakon odigranih nogometnih derbija “Željezničara” i “Pekara” (dječaka koji su stanovali u blizini željezničke stanice odnosno pekari sjeverno od parka) odvijali su se u dijelu gradskog parka zvanog “Trokut”.
Većina tih dječaka zaigrali su za mlađe sastave NK “Sloga” i rukometnog kluba “Mladost”, uz legendarnog nastavnika tjelesnog Ivu Petranovića postali su i malonogometni prvaci ondašnje države Jugoslavije, pobijedivši Beograđane u finalnom meču u Beogradu. Iz te talentirane generacije sastavljena je i jedna od ponajboljih malonogometnih ekipa našeg kraja kojoj je neizbježni Munja dao ime “Aston Villa”.
Sam Gili posvetio se vise rukometu i postao je rukometni sudac dugi niz godina, zatim je do pred kraj života obavljao dužnost nadzornika na rukometnim utakmicama u okviru osječkog zbora rukometnih sudaca.
Jako puno je pomogao i RK “Slavonki” u organizaciji mnogobrojnih domaćih utakmica, kao službena osoba za zapisničkim stolom, te svojim savjetima kao čovjek s ogromnim iskustvom i odličnim poznavanjem rukometne igre i pravila.
Veliki doprinos i učešće Gili je imao i u društvu za sportsku rekreaciju grada, pogotovo nakon i za vrijeme Domovinskog rata, kada smo se ponovno organizirali i uzeli učešće na prvim sportskim susretima rekreativaca Hrvatske u Rovinju 1993.godine ,znaci točno prije dvadeset godina Gili je nastupao za malonogometnu ekipu (na slici: “Toma” ,”Osim”, “Ferdo”, “Dudo”, “Brane”, “Gili” i “Petra”). Aktivan rekreativac i on,ali i većina nas je bio dokle god su tijelo i noge mogli trpjeti. Nama koji smo još ostali ostat ce u mislima i sjecanju i odzvanjat ce njegov glasan smijeh i komentari raznih događaja. Pozdrav i zbogom, uz vjeru da srest ćemo se opet uz neki potočić u beskraju.
P.S. Ne mogu da ne spomenem bijedu današnjeg sportskog vodstva grada koja u svojoj veličini nije u stanju s nekoliko rijeci zahvale oprostiti se od malog,ali za prave sportaše i ljude velikog čovjeka!
U ime mnogobrojnih sportskih prijatelja i svoje osobno. Pozdrav i počivao u miru.
Zlatko Magić
